O ljubavi

posuđeno od Miette

Ugledaš, sasvim slučajno, 

tu fotografiju s pogledom 

i istog trena znaš

 tko jedini na svijetu

 može biti pored tebe 

u sceni,

takvoj kakva je...

S kim se jedino osjećaš doma.

S kim si opušten, spokojan, zadovoljan, ispunjen, svoj.

Nebitno šutite li oboje ili netko progovori... tu i tamo.

I kada ništa na planeti nije tog trena uopće važno,

ništa ne postoji osim sada i tu.

Osjetiš cijelom sobom

 kako ono izgleda 

kad si na pravom mjestu,

pa bolno progutaš nabujale emocije.

Možda iz nekoliko puta,

jedan gutljaj nikako nije dovoljan.

Opomeneš se kako se od tebe očekuje zrelost,

iako ti se čini glupom,

jer tratiš život, 

no, ipak 'dejstvuješ'.

Punina ostaje, trsio se ili ne.

Nagutala sam se, ove kišne subote.

Najela se ljubavi.

Svaki je vikend pljuskovit, ovo neko zadnje vrijeme.

Miran, mokar, moj.

Pomalo u nevjerici, kako sam ovo, bravo ja, ipak disciplinirana ili odrasla,

bajan doručak s 'guantiere' ,

u mom 'tinelu' završava ispijanjem kave

i prisjećanjem snova protekle noći odsanjanih.

Smješkam se tuđmanovski,

jer nisam još razgibane face

da upotrijebim oba kuta usana.

Nadoknađivala sam previše neispavanih dana,

doduše, uz malu pripomoć,

onesvijestih se na devet sati

otud duuuuugi snovi, u bojama.

Ova preukusna kava me dovodi u život.

Čini mi se da je tako.

Klizi oko mene subotnje jutro

i ja hvatam korak s njim,

preko noći zakovrčane kose.

Ima vas koji virtualno prolazite mojim Salonom upravo sada.

'ej, vi... pridružite mi se ovog lijenog jutra.