zagrljaj

"Kad naiđe čas teške potištenosti i u mom životu – a u čijem ne nailazi? – ja sklopim oči i zamišljam da je leto, i u tom letu vedro jutro, i da putujem. (…) Znam, znam dobro da sedim u mestu i da toplo leto kao i svoje putovanje samo zamišljam, ali možda je i povod moje potištenosti samo zamišljen."
Ivo Andrić

Potištenost nas zaskoči.

Nespremne, naravno.

Više je razloga zbog čega ponekad osjetimo

kako nas prigrli.

Jučer me stigao takav osjećaj.

Ne iz dokonosti.

Ne zbog medicinskih razloga. 

Imam ispričnicu zbog opravdanih razloga. 

Kad se činilo prejakim, spasonosno se sjetih jednog
18. svibnja
iz života. 

Evocirala sam taj jasan osjećaj da mi je
svijet pod nogama, 

da su iščezli baš svi problemi,

odnosno da ih - nemam.

Nije bilo važno ni da još jedan rat započme,

ni da se sjekire stušte s neba. 

Ispunjena srećom najvećom,

neustrašiva,

sigurna,

najsigurnija na svijetu,

bila sam zapravo okrunjena 

tog svibnja 

pokraj jedne fontane,

na jednom trgu,

u jednom gradu. 

Vladala sam svijetom tog svibnja

tolikom snagom... koja se ne zaboravlja. 

Sinoć, pomalo i s uživanjem 

prizivajući baš svaku pojedinu emociju,

gotovo da sam osjetila zalutalu kapljicu

koju je večernji vjetrić 

dobacio do mog obraza 

iz magično osvijetljene fontane,

sjetila se kako sam otvorila na tren oči

i ugledala uniformirane likove, 

koji su mi bili beznačajni.

Nasmijala sam se tada 

i samo nastavila biti sretna...

Zahvalna sam

što baratam uspomenama

koje mi udahnu život

žešće od poljupca

princa iz Trnoružice.