kraj dana

via crushculdesac

... neka težnja za opuštanjem. Očajnička.

Uzbibana konstantnim događanjima, zapravo sam napeta. Čeznem za malim, svakodnevnim stvarima. Naoko beznačajnim. A, važnim... nužnim za dušu.

Nakon desetljeća ili više, spavala sam do iza podne. Onda mi je bilo zlo od tolikog spavanja. K sebi sam dolazila sporo, iz neke druge dimenzije se vraćala, gotovo oprezno. Buđenje iz anestezije. Shvatila sam da iako se oporavljam od velikih stvari, nisam dosegla nivo potpune opuštenosti.

Zašto moj život ne može nikada dostići tu vrstu uobičajenosti!?! A, nastojim. Jedan trenutak današnje popodnevne kiše imao je snažan učinak. Osjetila sam tu opuštenost. Sreću. Izlazila sam iz roditeljskog doma.

Otresla majčinu zabrinutost kako ću bez kišobrana čak samo i do parkiranih kola. Ispunila sam pluća mirisom kiše, koji toliko volim. Nigdje nikoga u vidokrugu. Zakoračila sam zadovoljno, pa sve žustrije. Hodala kroz kišne kapi, čiju bi težinu osjetila na tjemenu. Kosa se natapala, postajala teža. Svakim korakom sambila sve svjesnija vlastitog osmijeha. Svojim cipelama flamenko plesačice gacala sam ne pokušavajući preskakati lokve. Bose noge su osjetile kada sam ugazila u prvu. Zatreperilo mi je nešto u utrobi, tračak sreće, osjećaja da mogu sve, da sam na pragu bezbrižnosti koju išćem, nove stranice u kojoj sam ja nalik na svoj original. Šetnja je potrajala. Kad sam sjela u kola, bila sam mokra, razdragana. Želeći svima divne snove,krećem prema svojoj postelji, čeka me odlična knjiga...