Moj zeleni ponedjeljak - u svakom pogledu

Uključite glazebnu pozadinu na tiho, 

da vas prati,

kao i mene...

Nisam nešto ekološki osviještena, mislim - nedovoljno sam.

A, bila sam udata za stručnjaka za ekologiju.

On je još manje bio osviješten,

ali je dobro znanstveno to razrađivao 

u svim smjerovima.

Zelena nije moja boja.

A, danas je baš takav dan.

Em mi treba injekcija energije svježe, prave, zelene.

Em sam pozelenjela od bijesa sa stanarima zgrade u kojoj živim.

Em me proljeće nagna na jela koja su zelenija nego ikada.

Em nosim zeleni londonski šal koji me 'podigne' u dojmu 

koji ostavljam u prolazu.

Em sam se sjetila najslasnije pizze ikada,

nazvane 'Greenish' po receptu koji sam 

sama izmislila

prije nekoliko mjeseci,

čiji umjereno pikantni okus 

mogu i sada evocirati 

u mislima i na nepcu,

kada sam čak i 'tomato sauce' zamijenila 

pireom od graška posebno gurmanski spravljenim i začinjenim,

pizza čijeg okusa se ne bi posramio ni restoran,

da je recimo služi u malim zalogajčićima 

neobičnih oblika.

Potkrjepljujem ovo fotografijama greenish užitka...

najviše radi onih koji svrate u Salon,

a gladni su u ovaj sat,

bez obzira je li im večer

ili jutro.

Nastavit ću, kad se tren najedete virtualno:)

...

Em sam shvatila koliko sam zelena u duši,

bez obzira na dob.

Em sam imala asketski kasni zeleni ručak,

poslužen u oblačnom danu,

kada se nebo stislo,

stiščući ujedno i nas svih pod njime.

Em sam primjećivala sve zeleno oko sebe,

primajući jasni znak da nešto specifično trebam...

Vjerojatno trebam više sna za početak,

jer sam se jutros u zoru probudila

i nisam više oči sklopila.

Zato se uz ovu ugodnu muziku,

pomalo spremam u zelenkastu posteljinu,

gaseći za sobom svjetla,

jedno po jedno,

pospano,

sporo i tiho,

što sam oduvijek mrzila...

Ha ha, moja glupa želja

da netko ostane iza mene,

tko će zadnji pogasiti svjetla,

dok sam ja već u krevetu i čekam da dođe.

Ponekad mi nedostaje da to netko uradi.

Sjećam se da mi se često udovoljavalo

 tim nekim mojim malim, 

bedastim i samo povremenim željama.

Kao što je, recimo

 u cmizdrave ženske dane

donijeti preprženi toast s maslacem u krevet

ili samo mi nekada, samo nekada kazati

gledajući me u oči:

"Reice, ne trebaš ti ništa."

Riječi na čije se izgovaranje već smirim k'o bubica.

Mora bit' da sam nezahtjevna... ipak.

Laku noć.