Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

03. 04. 2017.

Moj zeleni ponedjeljak - u svakom pogledu


Uključite glazebnu pozadinu na tiho, 
da vas prati,
kao i mene...
Nisam nešto ekološki osviještena, mislim - nedovoljno sam.
A, bila sam udata za stručnjaka za ekologiju.
On je još manje bio osviješten,
ali je dobro znanstveno to razrađivao 
u svim smjerovima.

Zelena nije moja boja.
A, danas je baš takav dan.

Em mi treba injekcija energije svježe, prave, zelene.

Em sam pozelenjela od bijesa sa stanarima zgrade u kojoj živim.

Em me proljeće nagna na jela koja su zelenija nego ikada.

Em nosim zeleni londonski šal koji me 'podigne' u dojmu 
koji ostavljam u prolazu.

Em sam se sjetila najslasnije pizze ikada,
nazvane 'Greenish' po receptu koji sam 
sama izmislila
prije nekoliko mjeseci,
čiji umjereno pikantni okus 
mogu i sada evocirati 
u mislima i na nepcu,
kada sam čak i 'tomato sauce' zamijenila 
pireom od graška posebno gurmanski spravljenim i začinjenim,
pizza čijeg okusa se ne bi posramio ni restoran,
da je recimo služi u malim zalogajčićima 
neobičnih oblika.
Potkrjepljujem ovo fotografijama greenish užitka...
najviše radi onih koji svrate u Salon,
a gladni su u ovaj sat,
bez obzira je li im večer
ili jutro.
Nastavit ću, kad se tren najedete virtualno:)
...
Em sam shvatila koliko sam zelena u duši,
bez obzira na dob.

Em sam imala asketski kasni zeleni ručak,
poslužen u oblačnom danu,
kada se nebo stislo,
stiščući ujedno i nas svih pod njime.

Em sam primjećivala sve zeleno oko sebe,
primajući jasni znak da nešto specifično trebam...
Vjerojatno trebam više sna za početak,
jer sam se jutros u zoru probudila
i nisam više oči sklopila.
Zato se uz ovu ugodnu muziku,
pomalo spremam u zelenkastu posteljinu,
gaseći za sobom svjetla,
jedno po jedno,
pospano,
sporo i tiho,
što sam oduvijek mrzila...
Ha ha, moja glupa želja
da netko ostane iza mene,
tko će zadnji pogasiti svjetla,
dok sam ja već u krevetu i čekam da dođe.
Ponekad mi nedostaje da to netko uradi.
Sjećam se da mi se često udovoljavalo
 tim nekim mojim malim, 
bedastim i samo povremenim željama.
Kao što je, recimo
 u cmizdrave ženske dane
donijeti preprženi toast s maslacem u krevet
ili samo mi nekada, samo nekada kazati
gledajući me u oči:
"Reice, ne trebaš ti ništa."
Riječi na čije se izgovaranje već smirim k'o bubica.
Mora bit' da sam nezahtjevna... ipak.

Laku noć.

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails