Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

28. 04. 2017.

Iz kuhinje na Université Paris 2 Panthéon-Assas


Počelo je sve običnim pripremanjem ručka...

Danas sam 'frigala' kifliće.
(frigati = pržiti)
Miris i okus tog priloga 
dobar je 
za pasti u nesvijest.
Od mog djetinjstva, još.
Nonna Graziella strpljivo ih je
 i vrlo jednake 
pravila 
za nas unuke.
Radi se o prilogu,
koji prati bilo odreske u umaku,
bilo 'tacani' špinat,
bilo kiseli kupus,
bilo piletinu u vinu,
bilo - što!
Nema onoga tko ovo ne bi volio,
onoga koji ih ne bi obožavao.

Prave se od krumpirovog tijesta 
jednakog kao za njoke.
Tijekom života,
u oskudnijoj fazi življenja,
ja sam ih svojoj djeci pravila 
čak i bez krumpira,
od običnog parenog tijesta,
i samo s jednim jajetom.

Sjetila sam se toga danas 
dok sam oblikovala kifliće
među pobrašnjenim toplim dlanovima.

Sjetila sam se tada kako
 svakako trebam spomenuti 
ovaj izdašni prilog
majkama koje siromašnije žive,
kao i onima koji žele gurmanski dodir uz raskošno jelo,
ali i onima kojima uvijek tko god došao 
dođe im nekako za stol,
pa morate dobro nahraniti  
te ljude
i uvijek uradite to s ljubavlju,
imali, ne imali.

Iznova se potvrdi jedna čudna i lijepa istina:
dokle god 
hranite ljude,
makar 'od ničega',
uvijek, ali uvijek
ćete imati - čime.
Potvrđujem i garantiram.

I dok sam frigala kifliće ovog kišnog dana,
nehotice sam se osvrnula tren na svoj dosadašnji život,
koji je u strašnom rasponu zahvatio oprečnosti.
I dobro je to...
istreniran si na sve uvjete,
uvijek si u svim okolnostima kao riba u vodi,
pa i u onoj obrnuto dragoj varijanti,
kada se s konja
elegantno i neuočljivo za druge,
neprimjetno stisnutih zubiju,
prebaciš na magarca
i nastaviš jahati kao da si i dalje u lovu na lisice
u Engleskoj...
Dok sam na upijajući papir 
vadila zgotovljene kifliće
zlantnožute boje,
sjetih se
 u bljesku 
i uz osmijeh
nekih od najelitnijih restorana
koje sam pohodila,
ali potom i specifičnog hranjenja
na jednom od najelegantnijih ručkova,
u visokom društvu 
na državnim razinama,
u Parizu...
preciznije na 
Na tom
 gotovo 
privatnom 
ručku,
bila sam 
u svojstvu 
pratilje.

Žao mi je da ne mogu ispričati krajnje interesantnu priču,
niti imenovati sve osobe za ogromnim okruglim stolom,
u posebnoj prostoriji gdje se primao tada i Sarkozy,
uz 'menu' od kojeg ti se vrti u glavi,
a niti imam 
s tog dijela putovanja 
fotografije, jasno...

Ali, mogu reći da je dovijeka ostala zapamćena 
grandiozna prostorija 
koja oduzima dah,
pogled kroz divne prozore,
nečujni, ozbiljni, spretni konobari
koji u velikom broju,
s bijelim rukavicama na rukama,
unose sjajne pladnjeve,
ne prekidajući strogi protokol
i zadani razgovor.
Nasmiješila sam se tom ekstravagantnom sjećanju,
frigajući kifliće
kao izdašni i superukusan prilog,
u mojoj kuhinji,
na čiji prozor se sručilo jugo na max.

Kasnije sam, 
pričajući neke najnevjerojatnije slike iz života,
uz taj dražestan ručak 
za mojim pravokutnim stolom
ispod predimenzioniranog ogledala,
zaključila 
da ću morati zabilježiti 
makar najosnovnije uspomene,
ako za nikoga, a ono za generacije 
koje potječu od mene.

Smijali smo se i na bizranost 
koju sam pričala 
prije nekoliko dana,
"ono kad sam skoro poginula"...

Jednom posred Champs Élysées,
kada me muž grubim fizičkim grabljenjem
u zadnji tren 
spasio od jurećeg automobila 
koji se bio oteo kontroli,
kasno noću
po izlasku iz enormno skupog restorana
gdje postoje dvije vrste  jelovnika,
jedan namijenjen muškarcu,
drugi, naoko isti, ženi.
U ženskom primjerku ne postoje cijene:)

Drugi put sam 
za dlaku 
izbjegla pogibiju,
točno u podne,
usred sunčanog Berlina,
u epicentru,
u žestokoj vožnji rikšom,
kroz najgušći promet.
Drhtala sam narednih nekoliko sati,
unatoč vrućini.

Ah, te rikše, fatalne za mene,
ha ha ha,
pozdrav osobi koja čita moj blog,
a koja me pod zvijezdama rikšom provozala
poznatom europskom prijestolnicom,
za tajnog boravka tamo...

Vraćam se mislima u samu raskoš i ljepotu
'Université Paris 2 Panthéon',
sjetih se monsieur Louis Vogela
ali i sramoćenja 
onog dijela gostiju
 koji su iz 
moje države...........
via H E R E
 via H E R E 

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails