Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

17. 04. 2017.

Djeca iz plemena Mohawk odrasla u Splitu


U mojoj se obitelji 
odgajaju djeca 
kao Indijanci,
točnije 
pripadnici plemena Mohawk.

Nije tako bilo oduvijek.
Počelo je sa mnom i jednim bratom,
kada su nam došli rođaci iz Vancouvera,
s kompletnom robom 
kupljenom kod Indijanaca,
odgovarajućim nakitom od perlica,
raznim dodacima, bubnjevima, tomahawk oružjem,
konačno i torta se napravila u obliku - vigvama,
jer je jednom rođaku taman bio rođendan!
Posebnost je bila perika brinete,
za mene,
 ošišanu 'na plivačku frizuru',
što je bilo standardno uz moj odgoj,
a u to vrijeme mi je nedostajao i pokoji zub,
pa sam bila slatka krnjava Indijanka,
ali sam se za fotografiranje smijala zatvorenih ustiju.
No, bili smo neodoljivi Indijanci,
odnosno sve male Hiawathe 
i jedna jedina squaw - ja.

To je bilo sedamdesetih godina, 
te u našoj zemlji
nitko u vrtiću nije ni čuo za slično,
pa nam nisu ni vjerovali,
što smo pričali,
misleći da smo samo - maštoviti...
ha ha ha!

Prva postava Mohawk Indijanaca na terasi none Grazielle
Kliknite na muzičku pozadinu:

Premda sam odrastala uz majku 
koja ne voli i ne čuva uspomene,
smatrajući da je sve što je prošlo - prošlo,
pa iako je pobacala strašno puno 
vrlo vrijednih uspomena
koje ne mogu prežaliti,
noktima sam i zubima,
 skrivećki,
što je bilo enormno teško i komplicirano,
izborila 
da ne budu bačene 
prave, teške, mirisne, istrošene kožne indijanske stvari,
odnosno 'robica' koju sam namijenila u mislima 
svojoj budućoj djeci. I perika duge kose:)

A, djecu sam htjela od kad znam za se.

Prolazila sam, neki dan,
 ispod moje prve osnovne škole,
prekrasnog kamenog zdanja,
dok sam odlazila u knjižnicu po knjige,
pa sam se sjetila kako sam sjedila u učionici,
u zelenoj kuti,
te u nižim razredima,
proizvoljno uzimala 'pauzu od nastave',
tako što bih odlutala pogledom 
na susjednu žutu zgradu s balkonima,
gledajući uvijek jednu te istu 
ženu koja bi vječno vješala robu,
a pokraj nje su bila dječja kolica,
misleći tada:
 'Blago joj se, da mi je sada biti mama i da je to moja beba,
ja bi bila najsretnija na svijetu!'
Hoću reći, zarana se znalo što mi u životu treba.
I to mi je dodalo na sposobnosti 
i borbenosti
i snalažljivosti
da sačuvam Mohawk odjeću 
za svoju buduću djecu.

Pronašla sam samo nekoliko fotografija,
koje su me podsjetile na indijanski period 
moje vlastite djece.
I nisu oni samo u karneval odlazili s Mohawk kožnom odjećom, neee!
Oblačila sam ja njih i onako u kožu.
Ha ha ha, sad me nasmijava i veseli to, 
gotovo kao i onda 
dok su mi se 
mali sramežljivi Hiawatha 
ili sitna squaw sjetnih očiju 
motali oko nogu.

Moja squaw prije nekog dječjeg rođendana
Moj Hiawatha na predstavi Djeda Mraza
Moja squaw u doba karnevala
Ranom zorom vodim kauboja u Hiawathinim hlačama i njegovu otetu squaw u vrtić,
starija sestra i tri godine mlađi brat izgledali su po veličini kao blizanci
Nemam puno sačuvanih uspomena te vrste, 
ali imam sve spremljeno 
za buduće generacije djece 
koja potječu iz plemena Mohawk Indijanaca.
Crtić prije spavanja, o malom Hiawathi.
Njegovo ime inače znači: Čovjek koji se češlja,
možda zbog toga sve Hiawathe iz moje obitelji imaju dobru kosu...

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails