DOLCE by Tintolino Family, Beograd

Ako uzmemo život krajnje pojednostavljen,
onda klin klinom izbiti možemo.
Skoro.
Ako imate zbog nečega 
gorak okus 
u ustima,
oko srca
ili u duši,
dajte, ispravite to na taj - jednostavan način!
Recimo, dozvolite mi da vas povedem na kolače.
Kolači su u inozemstvu,
no, nijedna daljina danas ne predstavlja problem,
pogotovo ako je ovako slatki razlog u pitanju.
Premda najmanji broj ljudi poziva na - kolače
i to u pravu pravcatu slastičarnicu,
to je baš - cool.

Učestalije se odlazilo u slastičarnice,
u ono davnije doba,
kada su na ovim prostorima
slastičarnice izgledale kao mesarnice,
optočene jednostavnim pločicama,
s grozomornim svijetlećim 'živim slikama' na zidu
ili načičkane slikama popularnih nogometaša,
u dvoredu, 
prednji red čuči.
U prozirnim posudama nalik na akvarije,
miješala se lijevo - limunada
i desno - narančada.
Na limenim tanjurima,
koji su resko zveckali
i mogli biti otpuhunuti sa stola 
jednim dubljim uzdahom,
dobio bi, recimo, šampitu
koja se drhturavo treskala,
onako preslatka.
Salvete su bile jednoslojne i prozirne,
od papira koji je bio kao predviđen za tehničko crtanje,
pa kada bi obrisao donji dio lica,
postajale bi prozirne poput stakla,
ali nikada se zato nisu lijepile za usne.
Ljeti si mogao s nogu odabrati sladoled.
Prodavači u bijelim platenenim kapicama,
s čudnim naglaskom
upitali bi ljupko,
držeći naslagane kugle u kornetu:
'Hoćete da vam ga umočim?'
misleći na umakanje sladoleda 
u čokoladni preljev,
koji bi se u dodiru s ledenom kremom,
glazurno skrutnuo.

Danas imamo rafiniranije slastičarnice...

No, sve vas koji imate 
'gorak okus u ustima, odnosno u sebi',
pozivam u inozemstvo na kolače iz snova.
To je moj poklon u stilu Marie Antoinette,
jer drukčije ne znam.
Ili ne želim.

photos via H E R E