Iz kuhinje na Université Paris 2 Panthéon-Assas

Počelo je sve običnim pripremanjem ručka...

Danas sam 'frigala' kifliće.

(frigati = pržiti)

Miris i okus tog priloga 

dobar je 

za pasti u nesvijest.

Od mog djetinjstva, još.

Nonna Graziella strpljivo ih je

 i vrlo jednake 

pravila 

za nas unuke.

Radi se o prilogu,

koji prati bilo odreske u umaku,

bilo 'tacani' špinat,

bilo kiseli kupus,

bilo piletinu u vinu,

bilo - što!

Nema onoga tko ovo ne bi volio,

onoga koji ih ne bi obožavao.

Prave se od krumpirovog tijesta 

jednakog kao za njoke.

Tijekom života,

u oskudnijoj fazi življenja,

ja sam ih svojoj djeci pravila 

čak i bez krumpira,

od običnog parenog tijesta,

i samo s jednim jajetom.

Sjetila sam se toga danas 

dok sam oblikovala kifliće

među pobrašnjenim toplim dlanovima.

Sjetila sam se tada kako

 svakako trebam spomenuti 

ovaj izdašni prilog

majkama koje siromašnije žive,

kao i onima koji žele gurmanski dodir uz raskošno jelo,

ali i onima kojima uvijek tko god došao 

dođe im nekako za stol,

pa morate dobro nahraniti  

te ljude

i uvijek uradite to s ljubavlju,

imali, ne imali.

Iznova se potvrdi jedna čudna i lijepa istina:

dokle god 

hranite ljude,

makar 'od ničega',

uvijek, ali uvijek

ćete imati - čime.

Potvrđujem i garantiram.

I dok sam frigala kifliće ovog kišnog dana,

nehotice sam se osvrnula tren na svoj dosadašnji život,

koji je u strašnom rasponu zahvatio oprečnosti.

I dobro je to...

istreniran si na sve uvjete,

uvijek si u svim okolnostima kao riba u vodi,

pa i u onoj obrnuto dragoj varijanti,

kada se s konja

elegantno i neuočljivo za druge,

neprimjetno stisnutih zubiju,

prebaciš na magarca

i nastaviš jahati kao da si i dalje u lovu na lisice

u Engleskoj...

Dok sam na upijajući papir 

vadila zgotovljene kifliće

zlantnožute boje,

sjetih se

 u bljesku 

i uz osmijeh

nekih od najelitnijih restorana

koje sam pohodila,

ali potom i specifičnog hranjenja

na jednom od najelegantnijih ručkova,

u visokom društvu 

na državnim razinama,

u Parizu...

preciznije na 

'Université Paris 2 Panthéon'.

Na tom

 gotovo 

privatnom 

ručku,

bila sam 

u svojstvu 

pratilje.

Žao mi je da ne mogu ispričati krajnje interesantnu priču,

niti imenovati sve osobe za ogromnim okruglim stolom,

u posebnoj prostoriji gdje se primao tada i Sarkozy,

uz 'menu' od kojeg ti se vrti u glavi,

a niti imam 

s tog dijela putovanja 

fotografije, jasno...

Ali, mogu reći da je dovijeka ostala zapamćena 

grandiozna prostorija 

koja oduzima dah,

pogled kroz divne prozore,

nečujni, ozbiljni, spretni konobari

koji u velikom broju,

s bijelim rukavicama na rukama,

unose sjajne pladnjeve,

ne prekidajući strogi protokol

i zadani razgovor.

Nasmiješila sam se tom ekstravagantnom sjećanju,

frigajući kifliće

kao izdašni i superukusan prilog,

u mojoj kuhinji,

na čiji prozor se sručilo jugo na max.

Kasnije sam, 

pričajući neke najnevjerojatnije slike iz života,

uz taj dražestan ručak 

za mojim pravokutnim stolom

ispod predimenzioniranog ogledala,

zaključila 

da ću morati zabilježiti 

makar najosnovnije uspomene,

ako za nikoga, a ono za generacije 

koje potječu od mene.

Smijali smo se i na bizranost 

koju sam pričala 

prije nekoliko dana,

"ono kad sam skoro poginula"...

Jednom posred Champs Élysées,

kada me muž grubim fizičkim grabljenjem

u zadnji tren 

spasio od jurećeg automobila 

koji se bio oteo kontroli,

kasno noću

po izlasku iz enormno skupog restorana

gdje postoje dvije vrste  jelovnika,

jedan namijenjen muškarcu,

drugi, naoko isti, ženi.

U ženskom primjerku ne postoje cijene:)

Drugi put sam 

za dlaku 

izbjegla pogibiju,

točno u podne,

usred sunčanog Berlina,

u epicentru,

u žestokoj vožnji rikšom,

kroz najgušći promet.

Drhtala sam narednih nekoliko sati,

unatoč vrućini.

Ah, te rikše, fatalne za mene,

ha ha ha,

pozdrav osobi koja čita moj blog,

a koja me pod zvijezdama rikšom provozala

poznatom europskom prijestolnicom,

za tajnog boravka tamo...

Vraćam se mislima u samu raskoš i ljepotu

'Université Paris 2 Panthéon',

sjetih se monsieur Louis Vogela

ali i sramoćenja 

onog dijela gostiju

 koji su iz 

moje države...........

via H E R E 

via H E R E 

via H E R E

 via H E R E 

via H E R E 

Tri preporuke:za pojesti, za pogledati, za ustegnuti se od akcije

Odjednom je usred toplog proljeća - zahladilo.

To vuče mnoge promjene raspoloženja, ponašanja ili vraćanje jorgana na postelje.

Za vraćanje osmijeha na lica,

možete biti jedino zaslužni sami.

Ne očekujte da vas 

netko 

neočekivano

 razveseli, zabavi ili okupira na pozitivan način.

Sebi samopomozite.

Za početak, neka vam ne bude teško 

jednokratno se počastiti

 slatkom točkom,

u obliku toplih 'crepes', 

mini veličine,

od samo jednog jaja tren napravljenih,

punjenih rastopljenom čokoladom u malo slatkog vrhnja.

To bi bio prvi 'prijedlog iz torbe', nešto kao 911.

Drugi prijedlog je gledanje jedne serije,

koja je moderna, zabavna, napeta,

i još - engleska.

S temom nevjerstva, razvoda, spletki, podmetanja, 

s mladom doktoricom u glavnoj ulozi.

Jasno da je pri kraju u jednom segmentu pretjerana,

ali, svejedno vrlo, vrlo gledljiva,

vjerujem mnoooogima  prezanimljiva,

a samim time i odlična razbibriga u kišnom, surom proljeću,

koje je nasjelo svima na 'tikvu'.

Besplatno je možete pogledati, ako kliknete  - OVDJE.

Treća preporuka je vezana uz 

moguće ponašanje,

ono, koje nitko nikada neće priznati.

Gotovo stopostotno je vezano uz ženski spol,

a moglo bi se 

inicirati ili intenzivirati

nakon gledanja ove serije.

Želim kratko upozoriti da je bolje 

USTEGNUTI SE OD TAKVIH AKCIJA.
a ne 'soliti pamet':)

Svima kojima padne na pamet 

uhođenje,

provjeravanje,

kopanje po stvarima,

slijeđenje,

provaljivanje šifri,

prisluškivanje,

ulaženje u tuđe mobilne telefone ili laptope,

namještanje situacije provjere radi,

te slični načini 

kojima se partneri 

provjeravaju - NEMOJTE ili ODUSTANITE od rabote! ! !

Ukratko - sve što se ima otkriti, otkrit će se 

i bez da detektivski kopate,

kad tad, 

a do tada 

živitie 

mirno.

Ako dostojanstveno živite,

vjerujući svom partneru,

bez da ga kontrolirate,

što za svaki slučaj,

što zbog opravdanih sumnji s kojima ste već ušli u vezu,

jednostavno: bit će vam život ljepši i bolji,

upravo kao i vi sami... vezano uz ono dostojanstvo, s početka rečenice.

Osim toga: želite li stvarno uz sebe nekoga koga treba 

čuvati k'o oko u glavi da ne napravi glupost,

a ne radi se o djetetu koje je tek prohodalo 

i s kim ste otišli u šetnju pokraj brze rijeke pune virova

ili razgledati gradilište!?!

Jeste li doista zaslužili pokraj sebe nekoga 

tko se ubija da izbjegava vaše mjere opreza 

zamke koje smišljeno poduzimate,

nekoga tko iz TOG razloga živi s vama,

da ga čuvate kao majka, otac, strogi razrednici,

dobro pritegnutog djecom, kreditima, nekretninama, rodbinom, 

netko tko akrobatski skriva svoje pravo kretanje, akcije, istinu,

umjesto da je s vama
dragovoljno,

 iz gušta, ljubavi i svega što se oko toga svija!?!

Ostavite se 'ćoravog posla'.

Što se ima dogoditi - sigurno će se dogoditi.

Što se ima otkriti - otkrit će se.

I da ne duljim po toj, 

mnogima osjetljivoj temi,

samo ono najbitnije:

jednostavno 

odlučite 

živjeti mirno, 

s povjerenjem, 

opušteno 

i uživati svaki trenutak.

Umjesto šize, kontrole, brige, opreza, kontrole...

Ostavite to serijama.

Radije potpišite peticiju protiv poreza na nekretnine:
KLIKNI  - OVDJE !

Djeca iz plemena Mohawk odrasla u Splitu

U mojoj se obitelji 

odgajaju djeca 

kao Indijanci,

točnije 

pripadnici plemena Mohawk.

Nije tako bilo oduvijek.

Počelo je sa mnom i jednim bratom,

kada su nam došli rođaci iz Vancouvera,

s kompletnom robom 

kupljenom kod Indijanaca,

odgovarajućim nakitom od perlica,

raznim dodacima, bubnjevima, tomahawk oružjem,

konačno i torta se napravila u obliku - vigvama,

jer je jednom rođaku taman bio rođendan!

Posebnost je bila perika brinete,

za mene,

 ošišanu 'na plivačku frizuru',

što je bilo standardno uz moj odgoj,

a u to vrijeme mi je nedostajao i pokoji zub,

pa sam bila slatka krnjava Indijanka,

ali sam se za fotografiranje smijala zatvorenih ustiju.

No, bili smo neodoljivi Indijanci,

odnosno sve male Hiawathe 

i jedna jedina squaw - ja.

To je bilo sedamdesetih godina, 

te u našoj zemlji

nitko u vrtiću nije ni čuo za slično,

pa nam nisu ni vjerovali,

što smo pričali,

misleći da smo samo - maštoviti...

ha ha ha!

Prva postava Mohawk Indijanaca na terasi none Grazielle

Kliknite na muzičku pozadinu:

Premda sam odrastala uz majku 

koja ne voli i ne čuva uspomene,

smatrajući da je sve što je prošlo - prošlo,

pa iako je pobacala strašno puno 

vrlo vrijednih uspomena

koje ne mogu prežaliti,

noktima sam i zubima,

 skrivećki,

što je bilo enormno teško i komplicirano,

izborila 

da ne budu bačene 

prave, teške, mirisne, istrošene kožne indijanske stvari,

odnosno 'robica' koju sam namijenila u mislima 

svojoj budućoj djeci. I perika duge kose:)

A, djecu sam htjela od kad znam za se.

Prolazila sam, neki dan,

 ispod moje prve osnovne škole,

prekrasnog kamenog zdanja,

dok sam odlazila u knjižnicu po knjige,

pa sam se sjetila kako sam sjedila u učionici,

u zelenoj kuti,

te u nižim razredima,

proizvoljno uzimala 'pauzu od nastave',

tako što bih odlutala pogledom 

na susjednu žutu zgradu s balkonima,

gledajući uvijek jednu te istu 

ženu koja bi vječno vješala robu,

a pokraj nje su bila dječja kolica,

misleći tada:

 'Blago joj se, da mi je sada biti mama i da je to moja beba,

ja bi bila najsretnija na svijetu!'

Hoću reći, zarana se znalo što mi u životu treba.

I to mi je dodalo na sposobnosti 

i borbenosti

i snalažljivosti

da sačuvam Mohawk odjeću 

za svoju buduću djecu.

Pronašla sam samo nekoliko fotografija,

koje su me podsjetile na indijanski period 

moje vlastite djece.

I nisu oni samo u karneval odlazili s Mohawk kožnom odjećom, neee!

Oblačila sam ja njih i onako u kožu.

Ha ha ha, sad me nasmijava i veseli to, 

gotovo kao i onda 

dok su mi se 

mali sramežljivi Hiawatha 

ili sitna squaw sjetnih očiju 

motali oko nogu.

Moja squaw prije nekog dječjeg rođendana

Moj Hiawatha na predstavi Djeda Mraza

Moja squaw u doba karnevala

Ranom zorom vodim kauboja u Hiawathinim hlačama i njegovu otetu squaw u vrtić,

starija sestra i tri godine mlađi brat izgledali su po veličini kao blizanci

Nemam puno sačuvanih uspomena te vrste, 

ali imam sve spremljeno 

za buduće generacije djece 

koja potječu iz plemena Mohawk Indijanaca.

Crtić prije spavanja, o malom Hiawathi.

Njegovo ime inače znači: Čovjek koji se češlja,

možda zbog toga sve Hiawathe iz moje obitelji imaju dobru kosu...

Happy Easter!

Balet "La Sylphide"

Uživanje i osjećaj 

kad uroniš 

u najljepše bajke,

kao što su, 

recimo Andresenove,

postignete 

gledanjem 

splitske verzije 

baleta "la Sylphide".

Kad se rastvori teška zavjesa

i kad se osmjehente u mraku 

na kulise,

potom kostime,

koji su tradicionalni, istinski kazališni, bajkoviti i divni,

znate da vas čeka divna predstava.

Kao što je moja kći priredila večer za pamćenje,

svojoj noni i majci,

a započela je čašom ledenog šampanjca s jagodom,

u njezinom stanu,

prije nego smo 

generacijski prpošno 

odšetale 

sve tri 

do teatra 

po svoju 

bajku.

photos by Mietta