Tu mi je adresa. Zasad.

Živim u Acapulcu.

Samo se malo drukčije zove.

Obitavam među palmama

i teško me se može pronaći.

Što je dobro.

Lijepo je živjeti na palmi.

Osim ako ne naiđe pametan i snažan mužjak,

pa protrese palmu 

ne bi li mu pala u naručje.

Mislim, i to je predivno.

Samo...  nezgodno je ako nisi sigurna 

da li će te uhvatiti te čvrste ruke,

ili će, za vrijeme tvog sretnog leta nadolje,

lik ipak možda,

iz 'opravdanijih' mu razloga,

 promijeniti mišljenje!?!

Ako si po tom pitanju plašljiva,

najbolje se jako držati za palmu

i doviknuti figuri u podnožju da 'ode ča'.

Dobro je ako pada kiša,

pa ne može razlučiti koja kap je kiša,

koja tvoja suza.

Sve se stopi u pljusak.

Njemu isto - mokar je do gole kože.

No, kako je sve to Acapulco

i tvoj život i karakter je ludi ritam,

moguće je da odlučiš 

kockati.

Jerbo - ponese te.

Ako te 'odnilo',

nema veze,

nosi se sa situacijom.

Ako pogrešno procijenjenim padom 

ne slomiješ nogu,

nego sretno tresneš na stražnjicu,

vrlo je važno da se,

ako ništa drugo makar zbog susjeda,

odmah ustaneš

(dok je 'na toplo'),

pa nastaviš u svojoj suknjici od slame

ludim ritmom vrtjeti bokovima,

zaglumiš poznatu 'hips don't lie'.

Tek kasnije kada Akapulčanima odmahneš 

ozarenog lica 

s osmijehom od uha do uha.

odšepesaš u kut,

pa sjedneš 

u kantu kreme za bolju resorpciju hematoma

i prigušeno otpjevaš

klapsku verziju

'loco in Acapulco'.

Pljušti kiša po palmama.

Nema nikoga pod niti jednom palmom.

Neću reći gdje sam ja,

dal' na grani

dal' pjevušim sentiš,

važno da sam živa, 'borati'.