"Živim s prašinom na srcu. Drugačije bih to teško opisao. Bilo je žena prije tebe, nekoliko njih, a nijedna poslije. Nisam se svjesno obvezao na celibat, jednostavno nisam zainteresiran.
Za maglovitih jutra ili poslijepodneva, kad se sunce na sjeverozapadu odbija od mora, pokušavam sebi predočiti gdje si ti upravo u svom životu i što radiš dok mislim na tebe. Ništa zamršeno - odlaziš u svoj vrt, sjediš na njihaljci na prednjoj verandi, stojiš pokraj sudopera i tome slično.
Sjećam se svega. Tvog mirisa s okusom ljeta. Dodira tvog tijela o moje, tvog šaptanja dok sam te ljubio.
Robert Penn Warren jednom je upotrijebio frazu: " Svijet koji se doimlje kao da ga je sam Bog napustio!"
Nije loše, prilično blisko onome kako ja ponekad osjećam, ali ne mogu uvijek podnijeti takav život. Kad takvi osjećaji postanu prejaki, natovarim Harrya i odem na nekoliko dana na put auto-cestom.
Ne volim žaliti sam sebe. Strano mi je to. Uglavnom se tako i ne osjećam. Zahvaln sam što sam te uopće i našao. Mogli smo projuriti jedno pokraj drugog kao dva zrnca svemirske prašine...
Bog, svemir ili kako god odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se 4 dana ne razlikuju nimalo od 4 milijarde svjetlosnih godina. Nastojim to uvijek imati na umu!!!
Ipak, samo sam čovjek, a sva ta filozofska racionaliziranja koja se mogu smisliti, ne spriječavaju me da te želim svakog dana, svakog trenutka, kao što ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s tobom. U svojoj glavi, volim te duboko i beskrajno.
I uvijek ću te voljeti...
Robert "Mostovi okruga Madison"
via HERE
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.