OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

07. 10. 2015.

Današnji umjetno izazvani Božić


Već nekoliko dana 
iznova sviće tmurni dan,
što ja inače volim,
pogotovo mi je nakon ovoljentih vrućina milo.
A, onda se jučer 
u rubriku OOO 
ilitiga 'otegotne objektivne okolnosti' 
samo od sebe 
upisalo:
"emocije na max!"
I tu budem smlavljena.
Skroz.
I ja posrnem, 
malaksalo se dočepam salonske sofe, 
obuzeta od glave do pete,
potpomognuta biometeorologijom, 
svojim ciklusom, 
bolnim nedostatkom djeteta 
kojeg ne mogu stisnuti u maminski zagrljaj 
jer je jako daleko 
i jer su pauze preduge...
te još nekim privatnim momentima.
Izintenzivirana, jedvice preživim eto i taj dan... 
ipak - preživim (!),
jer sam dokazano iz roda korova,
koliko god bila otmjena moja ambalaža.

Danas sam, međutim, ipak morala napustiti kuću 
s tamnim naočalama na nosu,
nisam mogla izaći među svijet bez njih...
To nije tako čudno u gradu u kojem živim,
štoviše, nemaš li naočale za sunce 
na nosu, u kosi ili na stolu u kafiću,
s tobom nešto definitivno nije u redu.
Ali, toliko je tamno bilo to nebo,
i toliki je mrak nalegao na ulice,
da sam se sljepački otežano kretala,
odnosno vozila.
Moje naočale imaju posebna stakla za vegaško sunce,
te s njima niz stvari uopće ne možeš (!) vidjeti,
šokantnost na koju se navikneš kada shvatiš da nisi oslijepio,
nego je stvar u vrsti stakala.

Nabavljala sam potrebne stvari u omiljenom velikom dućanu,
potresena izborom muzike na vrlo slušanoj radio postaji.
Činilo se da su na današnji dan glazbeni urednici omekšali 
i jedino su se ljubavno tugaljive pjesme smjenjivale,
kud god se djenula.
Prilikom plaćanja kasirki 
s tužnim licem
i pretankim obrvicama,
nazvao me najdraži glas na svijetu
i shvatila sam da smo nas dvoje 
očito i istovito emotivno umreženi.
Osjetila sam kako mi se sreća razlijeva 
od sredine prema svim krajevima.
Zaželivši laku noć trećem kontinentu,
energija je prokolala mnome - oživjeh.
Ljubav liječi,
hvala nebesima.

Uzlaznu putanju moju nastavila je crtati - Kate.

Tko je Kate?

Mala prodavačica na odjelu gdje se prodaju 
novine, cigarete, pića i već upakirani darovi 
ono kada u zadnji tren nabavljaš iste.
Iskreno, kada se prvi put dogodio Katin izljev nježnosti
(ime joj piše na pločici prikačenoj na grudima),
mislila sam da možda, božemiprosti nešto s njom nije u redu.
Kate mi je tada zahvalila na osmijehu (!)
i što sam 'jedina koja divno miriše'.
Tako mi se počela javljati, 
pozdravljati me,
izmijeniti pokoju riječ više,
izdaleka mi mahati čim uđem,
a ako joj priđem, 
ponovno i ponovno zahvaljivati što postojim
'jer nju moj osmijeh obasja kao sunce'.
Bilo mi je to naravno lijepo,
ali i jako čudno, nekako...
no, svakako ugodno.
Jednom je Kći bila sa mnom
i nije mogla vjerovati svojim ušima,
kada mi je Kate bez pitanja pružila što inače kupujem kod nje,
baš kao kad konobar koji radi na mjestu 
kamo često zalaziš zapamti
tebe i tvoju uobičajenu narudžbu.

Danas je puno ljudi bilo okupljeno oko njenog prodajnog mjesta.
Slijepa iza vegaških stakala,
ali s osmijehom od dragosti zbog razgovora 
koji sam netom bila završila,
stala sam iza sviju 
i kad sam se osmjehnula Katinom pogledu,
napravila je show od kojeg mi je bilo neugodno...
valjda jer se nismo vidjele puno ovog ljeta.
Ljudi su, snebivajući se, 
 pogledavali tren u jednu, tren u drugu,
'ajme, vidite... sva sam se naježila! život mi popravite kad vas vidim..........'
Dobro... 'ajde.
Koliko god mi bilo uvijek čudno,
čak sam je i zagrlila,
i ona mi je stoplila 
onu jučer napaćenu dušu,
te sam dokrajčivši rame,
natovarila kupljene stvari
i krenula uz zvuke romantičnoopraštajuće muzike 
put doma svoga.

Bilo mi je, svakako - bolje.

Doma sam se najprije ubila Nutellom,
pa prihvatila spremanja ručka.
Dok se pekao quiche,
a ja palila svjećice na stolu
zbog mraka u kući,
zazvonio mi je Božić 
u glavi.
Nekoliko uspomena mi je prohujalo mislima.
Kad sam napravila jedne godine 1. prosinca umjetni Božić 
budućem mužu koji je morao otputovati daleko i na dugo.
Kad sam prije pet godina ushićena iščekivala tamo negdje daleko snježni Božić.
Kad sam se jedini put u životu, zagrljena i poljubljena našla ispod imele 
na izlazu iz londonske kino dvorane iz snova...
Onda sam zatresla glavom da se uspomene poslože u svoje ladice
i shvatila da točno znam 
što želim sebi 
ovog Božića!
Slasno smo blagovale 
i u dobrom raspoloženju
nas dvije,
a zapravo nas je bilo - troje ! ! !

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails