Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

07. 10. 2015.

Današnji umjetno izazvani Božić


Već nekoliko dana 
iznova sviće tmurni dan,
što ja inače volim,
pogotovo mi je nakon ovoljentih vrućina milo.
A, onda se jučer 
u rubriku OOO 
ilitiga 'otegotne objektivne okolnosti' 
samo od sebe 
upisalo:
"emocije na max!"
I tu budem smlavljena.
Skroz.
I ja posrnem, 
malaksalo se dočepam salonske sofe, 
obuzeta od glave do pete,
potpomognuta biometeorologijom, 
svojim ciklusom, 
bolnim nedostatkom djeteta 
kojeg ne mogu stisnuti u maminski zagrljaj 
jer je jako daleko 
i jer su pauze preduge...
te još nekim privatnim momentima.
Izintenzivirana, jedvice preživim eto i taj dan... 
ipak - preživim (!),
jer sam dokazano iz roda korova,
koliko god bila otmjena moja ambalaža.

Danas sam, međutim, ipak morala napustiti kuću 
s tamnim naočalama na nosu,
nisam mogla izaći među svijet bez njih...
To nije tako čudno u gradu u kojem živim,
štoviše, nemaš li naočale za sunce 
na nosu, u kosi ili na stolu u kafiću,
s tobom nešto definitivno nije u redu.
Ali, toliko je tamno bilo to nebo,
i toliki je mrak nalegao na ulice,
da sam se sljepački otežano kretala,
odnosno vozila.
Moje naočale imaju posebna stakla za vegaško sunce,
te s njima niz stvari uopće ne možeš (!) vidjeti,
šokantnost na koju se navikneš kada shvatiš da nisi oslijepio,
nego je stvar u vrsti stakala.

Nabavljala sam potrebne stvari u omiljenom velikom dućanu,
potresena izborom muzike na vrlo slušanoj radio postaji.
Činilo se da su na današnji dan glazbeni urednici omekšali 
i jedino su se ljubavno tugaljive pjesme smjenjivale,
kud god se djenula.
Prilikom plaćanja kasirki 
s tužnim licem
i pretankim obrvicama,
nazvao me najdraži glas na svijetu
i shvatila sam da smo nas dvoje 
očito i istovito emotivno umreženi.
Osjetila sam kako mi se sreća razlijeva 
od sredine prema svim krajevima.
Zaželivši laku noć trećem kontinentu,
energija je prokolala mnome - oživjeh.
Ljubav liječi,
hvala nebesima.

Uzlaznu putanju moju nastavila je crtati - Kate.

Tko je Kate?

Mala prodavačica na odjelu gdje se prodaju 
novine, cigarete, pića i već upakirani darovi 
ono kada u zadnji tren nabavljaš iste.
Iskreno, kada se prvi put dogodio Katin izljev nježnosti
(ime joj piše na pločici prikačenoj na grudima),
mislila sam da možda, božemiprosti nešto s njom nije u redu.
Kate mi je tada zahvalila na osmijehu (!)
i što sam 'jedina koja divno miriše'.
Tako mi se počela javljati, 
pozdravljati me,
izmijeniti pokoju riječ više,
izdaleka mi mahati čim uđem,
a ako joj priđem, 
ponovno i ponovno zahvaljivati što postojim
'jer nju moj osmijeh obasja kao sunce'.
Bilo mi je to naravno lijepo,
ali i jako čudno, nekako...
no, svakako ugodno.
Jednom je Kći bila sa mnom
i nije mogla vjerovati svojim ušima,
kada mi je Kate bez pitanja pružila što inače kupujem kod nje,
baš kao kad konobar koji radi na mjestu 
kamo često zalaziš zapamti
tebe i tvoju uobičajenu narudžbu.

Danas je puno ljudi bilo okupljeno oko njenog prodajnog mjesta.
Slijepa iza vegaških stakala,
ali s osmijehom od dragosti zbog razgovora 
koji sam netom bila završila,
stala sam iza sviju 
i kad sam se osmjehnula Katinom pogledu,
napravila je show od kojeg mi je bilo neugodno...
valjda jer se nismo vidjele puno ovog ljeta.
Ljudi su, snebivajući se, 
 pogledavali tren u jednu, tren u drugu,
'ajme, vidite... sva sam se naježila! život mi popravite kad vas vidim..........'
Dobro... 'ajde.
Koliko god mi bilo uvijek čudno,
čak sam je i zagrlila,
i ona mi je stoplila 
onu jučer napaćenu dušu,
te sam dokrajčivši rame,
natovarila kupljene stvari
i krenula uz zvuke romantičnoopraštajuće muzike 
put doma svoga.

Bilo mi je, svakako - bolje.

Doma sam se najprije ubila Nutellom,
pa prihvatila spremanja ručka.
Dok se pekao quiche,
a ja palila svjećice na stolu
zbog mraka u kući,
zazvonio mi je Božić 
u glavi.
Nekoliko uspomena mi je prohujalo mislima.
Kad sam napravila jedne godine 1. prosinca umjetni Božić 
budućem mužu koji je morao otputovati daleko i na dugo.
Kad sam prije pet godina ushićena iščekivala tamo negdje daleko snježni Božić.
Kad sam se jedini put u životu, zagrljena i poljubljena našla ispod imele 
na izlazu iz londonske kino dvorane iz snova...
Onda sam zatresla glavom da se uspomene poslože u svoje ladice
i shvatila da točno znam 
što želim sebi 
ovog Božića!
Slasno smo blagovale 
i u dobrom raspoloženju
nas dvije,
a zapravo nas je bilo - troje ! ! !

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails