Današnji umjetno izazvani Božić

Već nekoliko dana 

iznova sviće tmurni dan,

što ja inače volim,

pogotovo mi je nakon ovoljentih vrućina milo.

A, onda se jučer 

u rubriku OOO 

ilitiga 'otegotne objektivne okolnosti' 

samo od sebe 

upisalo:

"emocije na max!"

I tu budem smlavljena.

Skroz.

I ja posrnem, 

malaksalo se dočepam salonske sofe, 

obuzeta od glave do pete,

potpomognuta biometeorologijom, 

svojim ciklusom, 

bolnim nedostatkom djeteta 

kojeg ne mogu stisnuti u maminski zagrljaj 

jer je jako daleko 

i jer su pauze preduge...

te još nekim privatnim momentima.

Izintenzivirana, jedvice preživim eto i taj dan... 

ipak - preživim (!),

jer sam dokazano iz roda korova,

koliko god bila otmjena moja ambalaža.

Danas sam, međutim, ipak morala napustiti kuću 

s tamnim naočalama na nosu,

nisam mogla izaći među svijet bez njih...

To nije tako čudno u gradu u kojem živim,

štoviše, nemaš li naočale za sunce 

na nosu, u kosi ili na stolu u kafiću,

s tobom nešto definitivno nije u redu.

Ali, toliko je tamno bilo to nebo,

i toliki je mrak nalegao na ulice,

da sam se sljepački otežano kretala,

odnosno vozila.

Moje naočale imaju posebna stakla za vegaško sunce,

te s njima niz stvari uopće ne možeš (!) vidjeti,

šokantnost na koju se navikneš kada shvatiš da nisi oslijepio,

nego je stvar u vrsti stakala.

Nabavljala sam potrebne stvari u omiljenom velikom dućanu,

potresena izborom muzike na vrlo slušanoj radio postaji.

Činilo se da su na današnji dan glazbeni urednici omekšali 

i jedino su se ljubavno tugaljive pjesme smjenjivale,

kud god se djenula.

Prilikom plaćanja kasirki 

s tužnim licem

i pretankim obrvicama,

nazvao me najdraži glas na svijetu

i shvatila sam da smo nas dvoje 

očito i istovito emotivno umreženi.

Osjetila sam kako mi se sreća razlijeva 

od sredine prema svim krajevima.

Zaželivši laku noć trećem kontinentu,

energija je prokolala mnome - oživjeh.

Ljubav liječi,

hvala nebesima.

Uzlaznu putanju moju nastavila je crtati - Kate.

Tko je Kate?

Mala prodavačica na odjelu gdje se prodaju 

novine, cigarete, pića i već upakirani darovi 

ono kada u zadnji tren nabavljaš iste.

Iskreno, kada se prvi put dogodio Katin izljev nježnosti

(ime joj piše na pločici prikačenoj na grudima),

mislila sam da možda, božemiprosti nešto s njom nije u redu.

Kate mi je tada zahvalila na osmijehu (!)

i što sam 'jedina koja divno miriše'.

Tako mi se počela javljati, 

pozdravljati me,

izmijeniti pokoju riječ više,

izdaleka mi mahati čim uđem,

a ako joj priđem, 

ponovno i ponovno zahvaljivati što postojim

'jer nju moj osmijeh obasja kao sunce'.

Bilo mi je to naravno lijepo,

ali i jako čudno, nekako...

no, svakako ugodno.

Jednom je Kći bila sa mnom

i nije mogla vjerovati svojim ušima,

kada mi je Kate bez pitanja pružila što inače kupujem kod nje,

baš kao kad konobar koji radi na mjestu 

kamo često zalaziš zapamti

tebe i tvoju uobičajenu narudžbu.

Danas je puno ljudi bilo okupljeno oko njenog prodajnog mjesta.

Slijepa iza vegaških stakala,

ali s osmijehom od dragosti zbog razgovora 

koji sam netom bila završila,

stala sam iza sviju 

i kad sam se osmjehnula Katinom pogledu,

napravila je show od kojeg mi je bilo neugodno...

valjda jer se nismo vidjele puno ovog ljeta.

Ljudi su, snebivajući se, 

 pogledavali tren u jednu, tren u drugu,

'ajme, vidite... sva sam se naježila! život mi popravite kad vas vidim..........'

Dobro... 'ajde.

Koliko god mi bilo uvijek čudno,

čak sam je i zagrlila,

i ona mi je stoplila 

onu jučer napaćenu dušu,

te sam dokrajčivši rame,

natovarila kupljene stvari

i krenula uz zvuke romantičnoopraštajuće muzike 

put doma svoga.

Bilo mi je, svakako - bolje.

Doma sam se najprije ubila Nutellom,

pa prihvatila spremanja ručka.

Dok se pekao quiche,

a ja palila svjećice na stolu

zbog mraka u kući,

zazvonio mi je Božić 

u glavi.

Nekoliko uspomena mi je prohujalo mislima.

Kad sam napravila jedne godine 1. prosinca umjetni Božić 

budućem mužu koji je morao otputovati daleko i na dugo.

Kad sam prije pet godina ushićena iščekivala tamo negdje daleko snježni Božić.

Kad sam se jedini put u životu, zagrljena i poljubljena našla ispod imele 

na izlazu iz londonske kino dvorane iz snova...

Onda sam zatresla glavom da se uspomene poslože u svoje ladice

i shvatila da točno znam 

što želim sebi 

ovog Božića!

Slasno smo blagovale 

i u dobrom raspoloženju

nas dvije,

a zapravo nas je bilo - troje ! ! !