Mislila sam na nekoga tko mi ne bi dozvolio da mi dođe slabost.
I uspjelo mi je, yes!
Vjerojatno mi je doneklo pripomoglo hrabrom držanju
i soldatsko ponašanje šalterske sestre!
Iza stakla su se nalazile dvije sestre,
mlađa, tiha, ustrašena, blijeda, koja je sjedila
i starija, jake građe, kratko podšišane oštre kose i autoritativnog lica
koja je stajala na nogama i koja je preuzela glavnu ulogu.
Oštra ima iznimno dobru dikciju i gromki glas.
Mi, jadnici, koji ih trebamo, pridolazili smo pred dotični šalter,
netko normalno, netko u startu skrušeno.
Nakupili smo se u skupini, kojom je nadmoćno dirigirala Oštra.
Svima se obraćala - imenom (?).
Prvi put kod nas to doživjela (u Americi je to češćaa pojava).
Izdavala je kratke naredbe
i izrazito se ljutila ako je netko ne bi poslušao,
ili nedajbože, ukoliko bi se netko drznuo progovoriti
(kao sredovječni Nikola, koji nije imao vremena toliko dugo čekati 'kusur') ,
toga bi smjesta ušutkala podizanjem decibela!
Nevjerojatno...
"Sergej, maknite se desno i čekajte dok vidim možete li vi izvaditi krv gore, na transfuziji! 'ajdeee!!!"
"Ankice, pogriješila vam je doktorica i stavila dvije pretrage na istu uputnicu!
'opće nećete moći ovo napravit'!
Na, drž'te ovo i vratite se svojoj doktorici, koja ne misli glavom!"
"Vjekoslave, idite gore!
Odmah!!!
Šta 'di gore'????
Gore, kat poviše!!!"
"Mladenka, nestalo nam reagensa! Drugu sedmicu tek!
Možda!"
"Mateo, lijevo ispred vrata br. 2 i sjednite!
Brže to!"
"Andrea, sjednite lijevo i čekajte dok sračunamo koliko ovo košta, jer nemate dopunsko! (to sam bila ja. i nisam odmah sjela.)
"Andreaaa! Jel' vi mene čujete???
Sjednite lijevo, odma'!"
Za 45 sek: "Andrea?
Di ste mi?
Ovo će bit' gotovo za dvadesetak dana!
To znači može za 18, a može i za 25!"
"Marina, 'moliću' 420 kn!
Sad ćete dobiti račun!
Čekajte lijevo iza kantuna!"
"Ivana, nestalo reagensa!
Ne možete ovo napravit'!
Dođite opet za par dana!
Ili zovite jel' stiga'!"
"Nikola, prestanite!!!
Ne, ne možete nam pokloniti 10 kn!
Čekajte kusur!
I da niste otišli!"
(prijetnja prstom Nikoli od 60-ak godina)
"Ivane, gore, kat poviše!"
"Sergeeeeej! Požurite mi se!
Ne vucite se!
Evo vam, 'ajte gore će vam izvaditi!
Niste vi za o'de!"
"Ivanka, ništa od ovoga!
Nema reagensa!
Ponovo dođite drugu sedmicu!"
"Andrea!
Platite!
I čekajte da vas prozovu iza lijevog kantuna!
Šta koji broj ?
Nije bitno!
Čut ćete s kojih će vas vrata prozvati!
'ajde, krenite!!!"
Da ne odvajam napose dva mjesta mog pohođenja...
O oronulim interijerima,
punim uglovima otpale žbuke,
linoleuma s crnim gljivicama,
okrhnutom poslužavniku od lesonita na zarđalom stoliću
(gdje se odlažu bočice s urinom),
nedostatku papirnog flastera:
"A i recite pravo, šta će van? Ionako morate držat ruku gori i pritisnuto dok stane! Ljudi blesavi misle kad im stavim flaster da mogu ruku držat i doli! A, ne mogu!"
visećim žicama (od struje?) iznad vrata,
raskopanoj spužvi na sjedalicama i na kolicima koja izgledaju iz '50,
olinjalim, raspuknutim vratima...
neću posebno.
I za kraj:
"Imate i urin dat
! Di van je?
Neeee!!!
Ne vadite ga!"
Nakon što mi je onu gumu stavila oko ruke za novo vađenje krvi,
snažnim 'motom' tipa 'triska'
priljepila mi je naljepnicu s imenom i prezimenom
ispisanim flomasterom na šaku:
"Ovo ćete posli zalipit na urin i stavit u hodnik na tacnu!"
nadovezujući se na priču o ispitima svojih prijatelja,
o razlici onih koji su potomci fakultetski obrazovanih roditelja (Prvi) i
kako je daleko lakše studentima čiji roditelji nisu visokoobarazovani ,
nego žive na selu i rade u svom polju, recimo (Drugi).
Kaže ona tako...
"Uvijek ti je ta razlika očigledna.
Stvar je u 'presingu'.
A, to je nešto najodurnije.
I naaajteže."
1. Kad upišeš fakultet.
Prvi: "A, nego di ćeš? Jasno da si upisao faks." (uz negodovanje zbog odabira faksa!)
Drugi: Priprema se veliko slavlje u obitelji.
Prvi iz obitelji na fakultetu.
Nema razlike između
dana upisa na fakultet,
studiranja
i dana diplomiranja.
2. Kad počnu predavanja.
I jedni i drugi rado pričaju o svojim potomcima,
koji odlaze na fakultet
i slušaju 'ta predavanja naporna',
s tim da
Prvi: S itekako debelom sumnjom pričaju o tome
i već prelaze na prve ispite rokove
'kad će se dobro pokazati šta su zapravo i tko su...'
Drugi: Dive se svojoj djeci.
'Odgovoran je i trudi se'.
Poštuju cijeli proces intelektualnog razvoja.
Ponosni su što uopće razumiju što im Profesor 'tamo' govori.
3. Zakorači se u ispite.
Prvi: Odmah je selekcija
je li jednostavno i 'lagan je to predmet to ćeš ka od šale'
ili uvriježeno teški ispit.
Roditelji to procjenjuju u skladu sa svojim prijateljima,
s vlastitim iskustvom
i u priči s ostatkom obitelji.
U tom slučaju, nebitno je ako dijete dade, recimo,
šest ispita
koji pripadaju kategoriji laganijih,
dočeka ih reakcija:
'Aaaa, ništa to,
dok se ne riješi kapitalac,
tek ćeš tad vidit jel' ti uopće leži
taj fakultet
koji si odabrao!"
Drugi: Prvo ne može vjerovati da mu je dijete došlo do 'toga',
a onda opet svaki ispit se dočekuje s ovacijama, ponosom, suzom u oku
i izjavama 'znao sam da ćeš ti jedini uspit u ovoj obitelji'.
Ako je potomak položio Engleski jezik na nekom fakultetu (ne na filozofskom!),
reakcija je:
"Vidiš ti to!!!
I na engleeeskom si čak položija tu materiju!"- opet sa suzama u očima.
4. Ustaljene aktivnosti, kao prikupljanje potpisa, pečata i predavanje seminara.
Prvi: Pogledaju studenta s visoka; 'Zašto mi to uopće govoriš?
Još najbolje da nisi dobija potpise!"
Drugi: "Sve je potpise skupija od profesora. Ala šta je odgovoran, kako on temeljito taj faks odrađuje. Vridno je to moje dite."
5. Učenje.
Prvi: Prvo, svatko od roditelja ima svoju teoriju kako je najbolje učiti...
da li je to riječ o normi, satima, podcrtavanju.
Kada napokon u 25-oj godini života, taj poveri student
izbori svoju autonomiju
da je fakultet samo njegova stvar,
uslijedi razgovor tipa:
" NEĆU SE MIJEŠAT, al' jesi li siguran da si se dobro spremija za taj ispit??? Mi smo se prije ispita zatvarali, nismo jeli, ni pili, ništa ispod 14 sati učenja, eventualno zapalit duvan tri minute."
A, onda nakon toga:" Šta pušiš toliko? Znam da su ispiti, previše pušiš, misli malo na pluća."
A, ako se taj isti student drzne 'spustiti na kavu' u obližnji kafić:
"Kavaaa? NEĆU NIŠTA GOVORIT, ali to deset dana prije ispita,
nemoj mi dolazit kad ne položiš, zapamti ovo!
Al', ti sve znaš, to je tvoje, ti upravljaš sa tim, pa ajde, pij kavu!"
I kad se vrati s te kave, dočeka ga omanji kućanski posao jer
"Ide se na kavu, ima se vrimena!"
Drugi: Tu niti itko zna kad uči, niti da li uči.
Sam svoj čovjek.
Eventualno dobije paket s hranom od majke
i telefonski razgovor:
"Ništa se ti dušo moja ne brini. Jel' puno teško?"
I očajava jednako kao da je s tobom na fakultetu.
I bude još: "Ja to ne bi mogla, svaka ti čast!"
I opet student dobije potvrdu samog sebe.
6. Dođu praznici.
Prvi: "Samo izlaziš vanka."
Aktualna tema je stalno - fakultet.
Gleda se kako se i gdje stoji s akademskom godinom - koji su slijedeći planovi, kad bi se u toj datoj situaciji u kojoj se nalazi student, moglo diplomirati, za koliko će se to realizirati.
Drugi: Opet 'feštica'.
Vratio se "doktor", sin iz grada, gospodin čovjek
(nema veze što ima u gradu podrumsku sobicu s krevetom u jadnom kvartu).
Reakcija jednaka kao da student koji je potomak Prvih, dođe na praznike iz Padove gdje briljantno studira medicinu.
Dok, gospodin čovjek Drugih, tijekom praznika pažljivo se sluša,
uvažava se njegovo mišljenje,
majka ga tetoši hranom,
otac ga tapše s divljenjem po leđima,
dolaze rođaci u posjet koji ga baš više ne gledaju u oči.
7. Literatura.
Prvi: "Iz čega to učiš? Jel' to skripta? Daleko ćeš dogurat tako! Evo ti lova, kupi knjigu i iz nje uči!"
Drugi: Prvo, kad ugledaju debelu knjigu:
"Čekaj i cilu tu knjigu moraš naučit? Za jedan ispit???"
Kad student kaže da je to skripta, reakcija je:
"A, šta je to? (pa kad im se objasni) Vidiš, kako si ti snalažljiv, povezan sa svima, pametno moje!"
8. Pad ispita.
Prvi: "Jesi li siguran da ti to dobro učiš?
Možda ne učiš dobro!?!
Treba više sati provest za knjigom!!!
Ha...možda faks ipak nije za tebe, pa ima posla...
trafika, dućan...
neće nam to bit' lako reć ljudima,
a opet volimo te takvog kakav jesi" (bez presinga?)
Drugi: Oni su izbezumljeni:
"Vidiš ti kako je to težak fakultet...
al' opet, nema veze - dogura si najdalje nego šta bi iko od nas!
Bravo, dušo!
Ne daj se!
Ako se malo i odulji, ne brini,
stisnit ćemo se nekako,
ako ti želiš i dalje studirat.
Polako ti, po svom..."
9. Nakon 5 ili 8 godina, uporni dođu do diplome.
Prvi: "Ajde, više bogati da i ti dobiješ taj papir!!!
Sad ćeš nać posal i odselit se!"
Pun kufer više i studentu i roditeljima, ako si oduljio taj faks:
"Ja sam tad već imao obitelj, radio i kupovao stan!"
Drugi: Slavlje traje tjedan dana.
Ponosni su, plaču, javlja se cijeloj obitelji, ma gdje bila, BEZ prigodnog:
"Ah, malo mu je duže trebalo...."
Osvjetlao je obraz cijeloj obitelji,
započeo novu generaciju obrazovanih ljudi.
Kruna je svih obiteljskih generacija.
- moja Prvorođena -
***
Očevi moje djece i ja smo Prvi. I dok sam se smijala pišući njezine riječi, bilo je natruha u kojima sam se blago prepoznala, odnosno prepoznavala sam više nekog od očeva. I stislo mi se oko srca. Ovo je možda malo iskarikirana podjela, ali svakako je za zamisliti se...
Djeco moja, fakultetski obrazovana,
oprostite za eventualne bedaste greške, koje su se potkrale,
u moje ime i u ime vaših očeva.
Od kada sam vas rodila, ponosna sam do neba na vas, za SVE!!!
