Uključen autopilot, pa...

 Moja prijateljica,

s kojom rastem od vrtićke dobi

i s kojom dijelim sve i sva.

Ona crna, ja plava,

obje nordijske puti,

obje bez godina.

Skupa iz kazališta lutaka,

iz školske klupe,

primanja pionira,

pa na ovamo.

Poznate se u svim izdanjima,

nasmijane oko glave

 ugušene od suza,

kabaretski raspjevane,

ljute kao furije,

zbunjene do besvijesti,

pregestikulirane nervozom.

skršene kao poslije nepogode

i lakonoge zbog blistave sreće.

Nikad potrebe za međusobnim pojašnjavanjem,

dovoljan je pogled i beskomentarni zagrljaj.

Koristimo se djevojačkim prezimenima.

I baš svaki susret završavamo gušeći se 

grlenim glasnim smijehom

pretočivši i najubogija raspoloženja u zafrkanciju

 koja je nenadmašna s pljuštećim asocijacijama

na koje se još danima smijemo 

na različitim adresama.

Ovi glavati, privlačni, bogati, teški, zlatni, prekrasni suncokreti

njen su poklon mom srcu.

Započinjem dan dirajući ih,

jer me ne prestaju fascinirati.

Šteta da više nemam vrt...

Svakako, idemo laganini, autopilot, 

klizim nemam pojma kamo.

Opet jedan četvrtak, punim ustima izgovoren.

Poklanjam ljubav,

prepuna sam je,

dijelim šakom i kapom,

bez kraja.