Repost: " Proljetna kiša", 30.03.2011.

Neobično tiho popodne vlada.

Nahranila sam ljude i danas,

pa se povukla u svoje odaje.

Slušala sam ritam kiše,

osjećam njezin omamljujući miris 

kroz otvoren prozor.

Ljetno kišno popodne jednog neobičnog dana.

Praznik je.

Opet.

Svaki drugi dan je praznik,

no to je specifično na Balkanu.

I sasvim zgodno.

Ovih dana se prikazuje serija 

"Miris kiše na Balkanu" 

na jednom našem programu.

Nemam vremena redovito gledati,

ali bacim pogled oko 18h, 

kad god mogu.

Čitala sam tu trilogiju,

A i natopila se tom balkanskom kišom dobro,

jednom daaaaaaaaaaavno.

Ta uspomena je pri selektiranju 

i osvjetljavanju doživljenoga,

svakako u pretincu

lijepih uspomena.

Razglabala sam danas intenzivno o uspomenama

s nekim tko je kompetentan 

da o tome progovori.

I pomogne.

Naime, svatko se od nas nađe ponekad 

u labirintu

ili u slijepoj ulici, 

kad je prisiljen shvatiti da, 

odjednom

 nešto iz života 

mora biti 

uskladišteno.

Na odlagalište uspomena.

Odlagališta su različite 

veličine i broja,

kao i sadržaja.

Kad se dogodi situacija 

hitrog uskladištavanja,

nerijetko nastaje 

problem.

Jer smo nespremni,

jer je jednostrani zahtjev,

jer smo nježniji no što nas doživljavaju,

jer smo preemotivni za racionalno odlaganje,

jer nas je krivo procijenilo.

Tada se uspaničimo,

ne znajući kamo s uspomenama

koje nas bolno žuljaju 

kao grašak na dnu princezinog kreveta.

S obzirom da alternativne nema,

počinjemo zamagljenog vida

s pretakanjem,

odlaganjem,

ali s pogrešnim kriterijima razvrstavanja,

što nikako nije ni zdravo ni dobro.

Ukoliko ste ona strana 

koja je našla špeditera/ku,

to ide lako, usputno čak.

Ukoliko ste bez nađenog ikakvog, 

pa i lošeg špeditera/ke,

morate sve sami, 

na ruke.

Sebe tada preimenujemo u Sizifa.

Daleko od toga da se ne može i sam prenijeti 

nesređenu gomiletinu

do privatnih tavana ili podruma u nama,

preživio je Mujo i gore.

Samo prvo treba

iluzije 

kojima smo toliko toga opravdavali,

kojima smo dosta toga izdignuli do nepostojećih visina,

koje su služile da iracionalno baratamo dobrim konotacijama,

kojima smo stvarali bajke i tamo gdje ih nije bilo,

poticali, bodrili drugoga,

odmaknuti u stranu.

C'mon, iluzije su iluzije.

To je najteži dio,

Al' ga treba pošteno odraditi.

Za takvo što trebamo 

smirenost, odmjerenost, iskrenost.

Kad odradite i taj mrskiji dio,

vi ste na konju.

Jašući konja,

uspravnog držanja u sedlu,

smjesta osjetite svoj dostojanstveni stav

i izdignuti 

objektivno prianjate 

selekciji

bitnih od nebitnih,

vrijednih od bezvrijednih,

istinskih od lažnih

uspomena.

Sjetite se, radite za sebe!

Dalje je lako.

Kad obavite posao do kraja,

možete sjahati,

umiti se, 

pa nasapunati ruke do lakta, kao kakav kućni majstor,

a crna voda će odnijeti

 daleko i nepovratno od vas

sve što vas je tištalo.

Premda zvuči jednostavno,

nije nimalo.

Ali, svakako je moguće.

Jednom kada skinete veo s očiju,

uz bolnu iskrenost 

samome sebi,

sve će biti lakše,

znat ćete da ste na dobrom putu.

Nakon što pravilno zatrpate svježe dopunjeno odlagalište,

spokojem ćete biti nagrađeni.

Vodite računa da pri tome ne osjećate nimalo 

ljutnje, bijesa, žaljenja,

da ste odradili sve te nelagodne faze

i da jedino što smjesta prepoznajete jest 

dobrota.

Kako prema drugim akterima uspomena,

tako još i više prema samome sebi.

Bez imalo mučnine,

dijelim jednu od uspomena 

s moje hrpe.

Hrpe služe da teret maknemo sa sebe,

jer od uspomena ne živimo,

moramo biti zauzeti stvaranjem novih...

Znate već - perpetuum mobile.

Proljetna kiša
Sanjam kišu proljetno toplu. Gustu i sitnu do nevidljivosti oku. Onu koja vlaži kosu bez osjeta, do potpunosti. Zbog koje odbacujemo kišobran želeći osjetiti užitak na licu i usnama.
Sretna kiša.
Ogleda se u tuđem oku, u sjajnom noćnom asfaltu, u osvijetljenom oglasnom stupu na kojemu bliješti plavo slovo f. Čista voda s neba koja se pije jednostavnim oblizivanjem usana. Stvara tišinu bolju od snijega, radosniji muk. Obrisi ljudi koji promiču pokapani kapima, tajanstveni su, ljepši, nejasni likovi koji ne ometaju, ali daju osjećaj distancirane prisutnosti drugih duša. Savršenstvo koje nenametljivo zahtijeva da budemo prisutni, da se ne sklanjamo i ne napuštamo ga. Noge ostaju suhe. Dobar osjećaj u predjelu srca daruje neobjašnjivo uzbuđenje, očekivanje neočekivanog. Mjesečevo svjetlo nije isprano, samo bajkovito zamagljeno. 
Mirisna kiša.
Isprepleću se mirisi dugovječne knjižare, prepune kavane, natopljene kaldrme, trave, mousse au chocolat, tamjana, toplih ruku, božanstvene kapljice rujnog vina, uz neke zaboravljene nijanse iz pradavnih godina, onda kad smo se osjećali sigurnima... Umirila sam se uz ovo sanjarenje. Zagrlila samu sebe, utješno i dobro.
THE END