Mali odmor

Svaka osoba treba 

barem jednom godišnje 

odmor.

I ako ne može biti dug,

i ako ne uključuje putovanje,

i ako nije spktakularan,

odmora treba biti.

Pruža nam odmak od svakodnevnice 

s kojom se hrvamo

ili u skladu živimo,

pruža svojevrsnu promjenu

koja puni baterije

i omogućava da tijekom cijele godine 

nema pucanja po šavovima... 

Da vas ne napustim samo tako,

osim toplih želja da se opustite

i povratite prijeko potrebnu energiju,

ako je moguće da vam čak bude i nezaboravno,

što će svakako ovisiti o vama samima,

čak i ako to vrijeme provedete kući s nogama u lavoru,

u sjenovitom dnevnom boravku ili na balkonu...

nudim vam dvije knjige,

kao moguće ljetno štivo.

Jedna knjiga je zahtjevna, 

ali uistinu fantastična

"Anđeli naši svagdašnji" 

od Michaela Viewegha,

a druga, simpatična i lagana 

"Moja godina s Elaeanor" 

od Noelle Hancock,

iz koje možda primijenite citat Eleanor Roosevelt:

' Učinite svakog dana jednu stvar koja vas plaši.'

Ljudi obično donose nekakve zaključke 

na samom kraju, odnosno početku godine,

ja sam upravo sada spremna izjaviti

i time možda odagnati težinu:

"Iza mene je najteža godina u mom životu."

Vrlo je važno da sam preživjela,

ostalo se dade korigirati.

Na tome sam zahvalna.

Dobar ljetni odmor želim svim mojim salonskim gostima!

via Belle Époque Europe/ Facebook

Za kraj ovog dana

Kad izgubite jednu osobu iz života,

desi se kompenzacija.

Valjda ako ste zaslužili;)

Pokazalo se da itekako postoji balans.

Nazočila sam popodne pozitivnom testu.

Nova osoba će ući u život.

Radosna vijest.

Lice mi nasmijano odlazi u krevet.

Dobre i nježne vibracije potkrijepljujem lijepom pjesmom 

koja je moj hit već neko vrijeme.

Jako mi se sviđa.

Neka vam bude lijep završetak dana,

spokojni snovi

i dobro buđenje ujutro!

(slušalice u uši - kompletnije je!)

Za čitatelje koji se nešto dublje priupitaju 

ima li tekst neko značenje - nema. 

Samo volim ovu pjesmu. 

Bez ikakve posvete.

Laku noć.

Repost: " Proljetna kiša", 30.03.2011.

Neobično tiho popodne vlada.

Nahranila sam ljude i danas,

pa se povukla u svoje odaje.

Slušala sam ritam kiše,

osjećam njezin omamljujući miris 

kroz otvoren prozor.

Ljetno kišno popodne jednog neobičnog dana.

Praznik je.

Opet.

Svaki drugi dan je praznik,

no to je specifično na Balkanu.

I sasvim zgodno.

Ovih dana se prikazuje serija 

"Miris kiše na Balkanu" 

na jednom našem programu.

Nemam vremena redovito gledati,

ali bacim pogled oko 18h, 

kad god mogu.

Čitala sam tu trilogiju,

A i natopila se tom balkanskom kišom dobro,

jednom daaaaaaaaaaavno.

Ta uspomena je pri selektiranju 

i osvjetljavanju doživljenoga,

svakako u pretincu

lijepih uspomena.

Razglabala sam danas intenzivno o uspomenama

s nekim tko je kompetentan 

da o tome progovori.

I pomogne.

Naime, svatko se od nas nađe ponekad 

u labirintu

ili u slijepoj ulici, 

kad je prisiljen shvatiti da, 

odjednom

 nešto iz života 

mora biti 

uskladišteno.

Na odlagalište uspomena.

Odlagališta su različite 

veličine i broja,

kao i sadržaja.

Kad se dogodi situacija 

hitrog uskladištavanja,

nerijetko nastaje 

problem.

Jer smo nespremni,

jer je jednostrani zahtjev,

jer smo nježniji no što nas doživljavaju,

jer smo preemotivni za racionalno odlaganje,

jer nas je krivo procijenilo.

Tada se uspaničimo,

ne znajući kamo s uspomenama

koje nas bolno žuljaju 

kao grašak na dnu princezinog kreveta.

S obzirom da alternativne nema,

počinjemo zamagljenog vida

s pretakanjem,

odlaganjem,

ali s pogrešnim kriterijima razvrstavanja,

što nikako nije ni zdravo ni dobro.

Ukoliko ste ona strana 

koja je našla špeditera/ku,

to ide lako, usputno čak.

Ukoliko ste bez nađenog ikakvog, 

pa i lošeg špeditera/ke,

morate sve sami, 

na ruke.

Sebe tada preimenujemo u Sizifa.

Daleko od toga da se ne može i sam prenijeti 

nesređenu gomiletinu

do privatnih tavana ili podruma u nama,

preživio je Mujo i gore.

Samo prvo treba

iluzije 

kojima smo toliko toga opravdavali,

kojima smo dosta toga izdignuli do nepostojećih visina,

koje su služile da iracionalno baratamo dobrim konotacijama,

kojima smo stvarali bajke i tamo gdje ih nije bilo,

poticali, bodrili drugoga,

odmaknuti u stranu.

C'mon, iluzije su iluzije.

To je najteži dio,

Al' ga treba pošteno odraditi.

Za takvo što trebamo 

smirenost, odmjerenost, iskrenost.

Kad odradite i taj mrskiji dio,

vi ste na konju.

Jašući konja,

uspravnog držanja u sedlu,

smjesta osjetite svoj dostojanstveni stav

i izdignuti 

objektivno prianjate 

selekciji

bitnih od nebitnih,

vrijednih od bezvrijednih,

istinskih od lažnih

uspomena.

Sjetite se, radite za sebe!

Dalje je lako.

Kad obavite posao do kraja,

možete sjahati,

umiti se, 

pa nasapunati ruke do lakta, kao kakav kućni majstor,

a crna voda će odnijeti

 daleko i nepovratno od vas

sve što vas je tištalo.

Premda zvuči jednostavno,

nije nimalo.

Ali, svakako je moguće.

Jednom kada skinete veo s očiju,

uz bolnu iskrenost 

samome sebi,

sve će biti lakše,

znat ćete da ste na dobrom putu.

Nakon što pravilno zatrpate svježe dopunjeno odlagalište,

spokojem ćete biti nagrađeni.

Vodite računa da pri tome ne osjećate nimalo 

ljutnje, bijesa, žaljenja,

da ste odradili sve te nelagodne faze

i da jedino što smjesta prepoznajete jest 

dobrota.

Kako prema drugim akterima uspomena,

tako još i više prema samome sebi.

Bez imalo mučnine,

dijelim jednu od uspomena 

s moje hrpe.

Hrpe služe da teret maknemo sa sebe,

jer od uspomena ne živimo,

moramo biti zauzeti stvaranjem novih...

Znate već - perpetuum mobile.

Proljetna kiša
Sanjam kišu proljetno toplu. Gustu i sitnu do nevidljivosti oku. Onu koja vlaži kosu bez osjeta, do potpunosti. Zbog koje odbacujemo kišobran želeći osjetiti užitak na licu i usnama.
Sretna kiša.
Ogleda se u tuđem oku, u sjajnom noćnom asfaltu, u osvijetljenom oglasnom stupu na kojemu bliješti plavo slovo f. Čista voda s neba koja se pije jednostavnim oblizivanjem usana. Stvara tišinu bolju od snijega, radosniji muk. Obrisi ljudi koji promiču pokapani kapima, tajanstveni su, ljepši, nejasni likovi koji ne ometaju, ali daju osjećaj distancirane prisutnosti drugih duša. Savršenstvo koje nenametljivo zahtijeva da budemo prisutni, da se ne sklanjamo i ne napuštamo ga. Noge ostaju suhe. Dobar osjećaj u predjelu srca daruje neobjašnjivo uzbuđenje, očekivanje neočekivanog. Mjesečevo svjetlo nije isprano, samo bajkovito zamagljeno. 
Mirisna kiša.
Isprepleću se mirisi dugovječne knjižare, prepune kavane, natopljene kaldrme, trave, mousse au chocolat, tamjana, toplih ruku, božanstvene kapljice rujnog vina, uz neke zaboravljene nijanse iz pradavnih godina, onda kad smo se osjećali sigurnima... Umirila sam se uz ovo sanjarenje. Zagrlila samu sebe, utješno i dobro.
THE END

Preživjelo sanjarenje

Iza mene današnji slojeviti dan.

Istuširana i preodjevena za večer,

čak pomno počešljana i našminkana,

posjedoh sebe kraljevski 

na 'beige' kauč.

Umor mi struji tijelom,

kao posljedica te slojevitosti.

Uglavnom, onaj dobar umor,

koji u sebi nosi zadovoljstvo.

Pijuckam prekasni, pjenasti cappuccino,

jer mi se tako htjelo

u ovaj sat.

I sjetim se, u momentu, 

kako sam  do sada 

dvaput u životu 

intenzivno sanjarila o ladanjskom tipu kuće

koja bi bila moja 

trajna adresa.

Od ta dva puta,

jednom, muška strana nije imala smisla 

za vizualizaciju 

takve vrste života,

premda je obožavao slušati 

moje detaljno prepričavanje scenarija,

uz argumentirane praktične činjenice 

kako je sve na svijetu dostupno 

i s takve adrese,

kojoj nije daleko aerodrom, grad, kazalište, skijalište...

Pitao bi me često da mu satima pričam o tom snu,

koji je prerastao bio i u plan,

no... do ostvarenja nije došlo, ipak.

I bolje da nije.

Drugi put, bila je u pitanju osoba sa smislom,

bila je tu i mogućnost da se ladanjski raj nalazi uz divnu rijeku...

ali, ružan završetak te romanse

ne trpi čačkanje.

Neka ta stranica stoji čvrsto zatvorena 
za sva vremena.

I tako meni ostalo

 sanjarenje,

za koje mislim da će naći 

svoj put ka ostvarenju,

jako to mislim.

A, kad jaaaa nešto 

jako mislim,

onda je napravljeno više od pola posla.

Koliko može biti ležeran, 

a sadržajan i dinamičan 

i prekrasan život

 na ovakvoj adresi,

znaju samo osobe 

koje uvijek itekako znaju 
što i kud će sa sobom!

Jedino je važno da taj put,

uz mene bude 

prava osoba.

A i to će biti.

via google images

Wings to Yugoslavia - 1964

Ispratila mladost na vjenčanje

Tren se jedva razbudili od sinoćnjeg bančenja.

Tren pojeli.

Tren se otišli baciti u more.

Tren se izljubili u ime rođendana.

Tren na parkingu, 

još mokre kose,

dovršili preoblačenje

i tren odjurili 

nasmijani, veseli, divni svi!

Regenerirali su me...skroz!