stres današnjice: učenik u kući

Zlata Šegvić - ni nakon najgroznijih mučenja nikog nije odala

moja prva osnovna škola "Zlata Šegvić"

SPLITSKA PROFESORICA NA ZAGREBAČKOM ZADATKU

Zlata Šegvić rođena je 17. lipnja 1913. u Preku na otoku Ugljanu gdje su joj roditelji u to vrijeme službovali. Najveći dio djetinjstva i gimnazijsko doba provela je u Splitu. Na Beogradskom sveučilištu, gdje je studirala i diplomirala slavistiku, uključuje se u studentski revolucionarni pokret i rad ilegalne sveučilišne organizacije Komunističke partije. Istovremeno, povezana je s komunističkim pokretom u Splitu i Dalmaciji. Poznata po svojim političkim opredjeljenjima, nakon završetka studija nije mogla dobiti posao u zavičaju već kao odgajateljica u dječjem domu u dalekom Negotinu u Srbiji, a poslije toga kao suplent na gimnaziji u Nikšiću u Crnoj Gori gdje započinje svoj politički rad u narodu i s učenicima. Njeno kratkotrajno zapošljavanje, tek 1940. godine, na mjestu profesorice na Muškoj gimnaziji u Splitu, izazvalo je kod nastavnika režimlija negativne reakcije – tko joj je dao zaposlenje na kraljevskoj gimnaziji? van s njom! – nakon čega je slijedio premještaj u Sinj gdje drži nastavu iz hrvatskosrpskog, francuskog i ruskog jezika i književnosti. U Sinju se uključuje u partijski rad i postaje član Kotarskog komiteta Partije.

Dolaskom okupatorske vojske u travnju 1941. godine vraća se u Split gdje radi u redakciji »Našeg izvještaja«, glavnog glasila NOP-a. Iz Splita, po partijskom zadatku ide u Zagreb. Partija Zlati Šegvić povjerava brojne značajne i odgovorne zadaće, pored ostalog održavanje veze između članova CK KPH i Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju.

Noru (tadašnji pseudonim) početkom 1942. hapsi ustaška policija. Odvedena je u zloglasni logor Staru Gradišku gdje je bila izložena najgroznijim mučenjima kako bi odala svoje drugove i veze. Iz logora, zatočenica broj 2041 Zlata Šegvić uputila je sestri Nadi deset dopisnica. Desetu, posljednju, poslala je 1. kolovoza 1942. Partija ju je nastojala zamijeniti, ali uoči same zamjene ustaše su je ubile, strijeljale ili zaklale, noću od 27. na 28. kolovoza 1942. godine. Nikog nije odala. Imala je 29 godina.

Do 1990. godine jedna splitska osmogodišnja škola nosila je njeno ime.

To je bila moja prva osnovna škola.
Imala sam i drugu, nakon šestog razreda...
Sjetila sam se škole ovih dana, 
kad sam, 
više no ikada, 
ostala paf na reakcije roditelja 
čija djeca danas ponovno sjedaju 
u školske klupe.
Ne mislim samo na prvašiće, nego na sve uzraste.
Što li se napravilo od te škole.
Jadni ljudi.
Kakav strah, kakva strepnja, kakva nervoza.
Razumijem i zašto, ali mi je strahovito žao 
i čini mi se da je bilo nepotrebno 
napraviti takav problem 
od 'običnog' školovanja.
Najprije svi crknu od skupoće knjiga, 
pa onda svaki predmet ima brojne udžbenike, 
onda, svaki nastavnik ima drugi naslov koji traži, 
a težina knjiga, radnih bilježnica i teka
 zaslužuje barem unajmljeni 'pick up truck'.
U prvom razredu se očekuje dijete 
koje već zna slova i brojke, 
mislim i pisati i čitati, barem ona velika.
A, gradivo je neopisivo teško, 
gotovo bez 'repeticija' nema dobre ocjene.
Svi roditelji su angažirani itekako 
oko tog 'prokletog' učenja.
Stresno je postalo imati školsko dijete.
Umjesto da je normalno i lijepo to đačko doba, 
koje bi trebalo pokloniti niz divnih uspomena.
Prigodno razmišljam kako se ranije 
nije od toga pravio problem, 
kao ni od puberteta, 
pa ni od odnosa nastavnika prema djeci... 
Naime, kad je moj sin bio u gimnaziji, 
iako odlikaš, 
na kraju oslobođen i od mature, 
u toj dobi bio je - običan divljak. 
Zbog divljaka sam bila više puta 
pozivana kod razrednice. 
U tim sam razgovorima saznala 
koliko su nastavnici ograničeni 
u svom djelovanju, 
nedajbože sankcioniranju 
nemogućih učenika koji ometaju nastavu. 
Jerbo je došlo doba kad se 
previše 
vodi računa o psihi polaznika, 
pa se ne smije povisiti glas na njega, 
ne smije ga se izbaciti sa sata da se ne bi ubio, 
ne smije se samo tako pozvati roditelje 
da ne bi doživio panični napad, 
ne smije se dati jedinica iz vladanja 
jer bi to moglo utjecati 
na njegovo samopouzdanje 
i slična tumačenje... 
o odgojnoj pljuski se ne razmišlja 
od kraja drugog svjetskog rata.
S druge strane, 
roditelji također ne mogu 
'neprimjereno ili ishitreno djelovati'
prema svom djetetu, 
jer ono odmah priprijeti 
zvanjem Hrabrog telefona 
i prijavom zlostavljanja,
već kod bezazlenih stvari.
Dakle, 
em je škola 
zahtijevnija i japanskija no ikada, 
pa su djeca sve umornija, nervoznija i jadnija, 
ali s 'širokom općom kulturom', najjačom na svijetu
em su dodatno psihički krhki 
pa se i umorni roditelji i nemoćni nastavnici 
moraju vrlo kontrolirano odnositi 
prema svojim školarcima.
Potomci školske dobi postali su 
posebna osjetljiva kategorija 
koju treba znati i moći preživjeti. 
Ma, kakva spontanost, nema toga više...
Divno je što je sve to iza mene.
Sretno školska sezona svima,
djeci,
roditeljima,
nastavnicima!
Drž' te se.