Mala obavijest

Hvala svima na porukama.

*** 

Samo kratko,

ja sam dobro,

samo sam na životnom predahu,

kao i većina.

Nije to odmor one uobičajene vrste,

kada otputujete na neku od 

dinamičnih ljetnih destinacija,

ali je odmor najljepši na svijetu - doma sam.

Nakon tubrulentne godine,

odnosno, ne turbulentne,

više nevjerojatno teške,

imam mogućnost raskomoditi se

 na najdražem mjestu

koje me ispunjava od glave do pete,

jer tako se uvijek koncipira

 vlastito gnijezdo.

Kako živim sama,

tako imam mogućnosti opustiti se

u maniri djevojke koja ne mora polagati računa nikome,

hahaha, niti roditeljima,

i pred kojom je sigurno koješta divno u budućnosti,

kojoj se radujem,

s optimizmom

i mirom 

koji sam marljivo izgradila 

i dosegla,

unatoč svim poteškoćama.

Na tom sam ponosna

i zbog toga sam sretna,

što želim i vama.

Ono kada znaš da možeš što god želiš uraditi s vlastitim životom:)

Nema ljepšeg osjećaja,

za kojeg se ne sjećam da sam ga, u biti, uopće imala 

onda kada doista jesam bila djevojka,

bolje reći, dok nisam postala mama.

Jednom kada odgojiš djecu do samostalnosti

pa, središ i traume iz djetinjstva,

presložiš, posložiš i suočiš se sa svime,

kada izvažeš maslo za toplu pitu od bresaka,

a nimalo masla nije s tvoje 'tintare',

tada sjedneš 

kao ženski poglavica,

na mjesto na koje trebaš sjediti,

promisliš da bi možda mogla početi pušiti lulu,

i otvorena srca

prepunog ljubavi

mirno dozvoljavaš životu da se odvija

bez intervencija.

To se zove biti u kotroli vlastitog života:)

Trebalo mi je nekoliko desetljeća do toga

i puno, prepuno svakakvog iskustva... i rana.

Vrijeme je i za - bacanje,

u prijevodu - 'itanje'.

Oslobađa se kuća svih nekih nepotrebnih stvari,

koje su zaostale.

Dobar osjećaj!

Naišla sam tako na formule 

ispisane rukopisom mog bivšeg supruga,

na avionskoj vrećici za povraćanje,

za vrijeme leta u Stockholm,

gdje je svojem doktorantu objašnjavao nešto,

a ja sam se smijala,

jer me zabavljala ta bizarnost,

kojoj sam se divila istovremeno.

Biti udana za znanstvenika... donosi niz zabavnih detalja.

Da, pažljivo birajte za koga ćete se vjenčati,

pretpostavite svojom zdravom pameti

kakav će vam s tom osobom život izgledati.

I nastojte da bude zanimljiv, inspirativan, zabavan i lijep.

Toliko od mene.

Čeka me moj današnji plan.

Danas na toplotonom udaru,

koji kosi svih, 

ali mene bogme, neće:)

Divan mjesec želim svima,

koliko vas god ima,

kojima je ljeto i kojima je zima.

Moj hit je laganini pjesma 

za one koje najviše volim.

Oni će me uvijek naći,

i u potpunom mraku.

Sigurno.

Nepogrešivo.

Po mirisu.

Po osjećaju.
Jer sam njihova.

A i obasjava me vatra 

kraj koje šutke sjedim,

tik pred svojim wigwamom.

Najintrigantnije mjesto za kasnopopodnevnu kavu - bizarni užitak

Premda ne govorim javno 

bilo što što pripada mojoj 

brižljivo skrivanoj privatnosti,

reći ću samo da sam prilično skršena već dulje vrijeme.

Riječ je o strogo obiteljskim stvarima,

koje doista ne trpe raspitivanja.

***

Daklem, ja takva, nastojim i dajem sve od sebe,

gurkajući svoju veselu narav 

i ostale pozitivne crte karaktera,

da sama sebe izvučem iz boli 

koju duboko nosim.

Ali, danas je to maestralno uradila 

moja dobra prijateljica,

na najneobičniji način, 

kako samo ona to umije,

jer ona je jedna od osoba 

kojoj je umijeće življenja 

vrlo poznato,

štoviše - kreira ga.

Kroz jutro smo se dogovarale 

za popodnevnu kavu,

tekstualnim porukama,

koje mi je ona tipkala

 među kompjuterima koje oživljava,

a ja iste dočekivala

 u svom domu.

Usaglasimo da će se naš susret

 dogoditi danas

i tada mi pristigne poruka s adresom,

na koju trebam doći:

*Hotel PAX, Put iza nove bolnice 10*

Uguglam ja PAX hotel, 

za koji nikada nisam čula

i koji me imenom nemalo iznenadio,

pa se grohotom nasmijem i oduševim:

riječ je o - kršćanskom hotelu koji prodaje mir!

Da.

Franjevci su se bacili u turizam, 

iznajmili poduzetniku dio samostana,

a sobe su prvenstveno namijenjene 

potrebama hodočasnika.

Pogled iz soba puca na pučinu,

s druge strane na trg 

pred crkvom Presvetog Otkupitelja 

u sklopu klerikata.

Mom odušeljenju nije bilo kraja!

Bila sam znatiželjna, 

smijala sam se ideji,

radovala se otkrivanju neke nove lokacije,

koja je tako divno u skladu

 sa Sorrentinijevom serijom koja je 

čisto remek-djelo

i moje omiljeno djelo,

"The Young Pope".

***

U hladnjikavom zlaćanom sutonu

vozila sam najprije

poznatim predjelima,

a onda krenula cestom 

za koju se činilo

da vozi - nikuda

... ili u nebesa.

Slijedila sam upute

i ugledala odvojak kroz livadu 

prema hotelu PAX.

Svi koji ste učili latinski,

a i vi šire kulture,

naravno znaju što ime znači.

Inače, naziv su odredili 

prema kraćem dijelu

 'Pax et Bonum',

kako glasi krilatica franjevaca.

Usred busenja i uredno asfaltiranog 

manjeg parkirališta,

pronađem mjesto za svoj 

crveni sportski autić.

a onda izađem u - mir.

Mir i tišina.

I nigdje nikoga.

Kao da sam tko zna gdje.

Gotovo u isto vrijeme,

stigne moja prijateljica,

noseći mi svježe maline 

na poklon.

Nakon što smo se 

protivno odgovornom ponašanju,

zagrlile,

priupitam je:

- Mislim, ovo je genijalno. Kao da nisam u Splitu uopće!?! Odakle ti znaš za ovo misto?

- Zbog toga šta je moj trener iznajmio teretanu ovoga hotela i imam večeras trening, tako ti ja znam za ovo.

- Ne moš virovat - smijem se. - Jel' trener svećenik ili?

- Nije. Normalan čovik - smijemo se spontanom opisnom izrazu - Ali, da vidiš ti ovo. Oni ti imaju svoju teretanu, ili se okupljaju na velikoj teraci iza, ma da ti vidiš koji su to lipi popići, zgodni, zdravi, jaki momci ka' ono s Pirellijevog kalendara.

- Kako znaš da su to fratri?

- Pa obučeni su bili u one kafene mantije. I masu ih je.

- Ma, daj?

-Eee...

Provela me najprije preko trga, 

pa smo uz zvuke pjevane mise, 

zavirile u crkvu, 

prepunu mladih svećenika, 

prošle kraj njihove teretane, 

kipa Svete Elizabete, 

uz crkvena zvona, 

i uz osjećaj da smo negdje 

u Italiji na putovanju,

pa preko šljunčane širine,

sjele za jedan od stolova

kavane koja je omeđena 

malim suhozidom

i gleda na masline.

Prije nego je stigla konobarica,

ugodan, divan, nestvarni mir,

naglo je prekinulo bučno lamatanje 

ogromnog helikoptera,

koji nas je skoro digao u zrak,

skupa sa sjedalicama,

dok smo gledali frizure pilota,

tu nadomak tjemena nam.

Naime, pored hotela je bolnički heliodrom.

To je bio isto jedan od događaja:)

Baš sve je bilo neobično,

jednako kao i kasnije nam 

prekinuta priča,

od strane uređene skupine

koja se stvorila 

za spojenim stolovima

i zapjevala složno

 "happy birthday to you"

dijagonalno od nas.

Prepoznala sam svog susjeda

u skupini,

onog koji je odrezao dugačku kosu,

kada je postao otac,

onaj koji izgleda 

kao da je prekjučer stigao

iz Belo Horizontea.

Prijateljica se čudila da uopće ima nekoga,

jer da je obično spokojno

ovo skriveno mjesto,

iza kojeg se prostiru netaknute livade,

na kojima će uskoro procvjetati kupine.

U malom ograđenom kutku kavane,

žive sitne kornjače,

koje su taman bile nahranjene 

svježim listovima salate.

Konstantno sam imala osjećaj 

kao da sanjam,

kao da sam u nekom 

meni nepoznatom gradu,

kao da me i nebeska ruka dotaknula

ili me barem utješno pogladila,

baš kako i trebam...

Kada smo se,

poslije duge kave,

pa male šetnje,

pozdravile,

prijateljica je otišla 

na svoj trening,

a ja,

 s malinama u ruci 

prema tihom parkiralištu,

stvorenom sred livade.

Prema meni je hodao crnac, 

najveći bilder kojeg sam uživo 

imala prilike vidjeti,

u crnim sjajnim kratkim hlačicama 

i  vrišteće 'pink' majici bez rukava.

Sav se sjajio i izgledao do te mjere 

nestvaran,

da sam već promislila 

da je fatamorgana.

Međutim, 

kada smo se potpuno približili,

raširio je najveći osmijeh ikada,

otkrio blještave velike bijele zube

i sa simpatijom i nekom doborotom

jednostavno rekao 

"Hello".

Odvratila sam ozarena 

kao da sam samog Boga vidjela

i potom se u čudu odvezla 

iz spokojnog raja

na svoju adresu.

Jedna od onih bizranih situacija

koje proživiš,

uvijek s nekim razlogom.

Klikni na muzičku pozadinu:

via H E R E 

Prigrliti, nahraniti, opustiti

Jedan od najboljih osjećaja,

koji ti ostanu zapisani poslije na duši

onaj je kada nekome 

pomogneš.

Svak to može.

Kada hoće.

Jednostavno i normalno.

Jedna osoba mi se požalila da je 

u depresiji, osamljena, sva nikakava, 

kako ni sama ne razumije 
kako se baš toliko loše osjeća...

I, najjednostavnije što se u takvoj situaciji radi,

svakako je dovesti osobu kod sebe,

u rashlađenu, malko zamračenu kuću,

samo da tu bude,

da ti bude blizu,

da nije sama,

pa bez da išta ispituješ,

  skuhaš jednostavni domaći ručak,

da je poslije nježno potjeraš 

u sjevernu dječju sobu

na veliki krevet,

 da se odmori

dok ti tiho posluješ po kuhinji,

do vremena za voće i kavu,

a onda joj začiniš dan zajedničkim gledanjem 

odabranog filma,

pa sve tako opušteno

 do kasne večeri,

makar zbog toga ne napravio svoj plan,

jer je dugo trajalo

i spava ti se od umora,

koji se neopazice navukao na tebe...

Vrijedilo je vidjeti 

enormnu promjenu raspoloženja,

zadovoljstvo i osmijeh.

Uvijek to vrijedi.

Uvijek.

Uvijek!

Neočekivani susret na ulici

Prije par dana sam trebala skoknuti do ljekarne,

dati uokviriti sliku koju sam dobila na poklon s drugog kontinenta,

i još kupiti par sitnica.

I odlučih to napraviti malo iza tri sata popodne,

onako potpuno mazohistički,

ali kada nema ni ‘pasa’ u tom dijelu grada,

jer nitko nije lud ići pješke po asfaltu koji se rastapa.

E, ali ja sam ta mustra!

I dok sam se sređivala u kupaonici,

promislim kako bih isto tako olako mogla skoknuti 

baš tako kako sam kostimirana po doma,

što je istinabog, krajnje neprikladno i za po doma.

U tom trenu, šminkajući usne pred ogledalom,

i prstima razbarušujući kovrčavu kosu koja pada 

onako kako joj se sviđa, puštena, do peta,

jer me bole gumice za kosu “od nerava”,

promislim:

"Ma, daaaj, ne moš tako izać',

zamisli da ti se desi situacija

kao onda kad si išla 

u zagušljivu seljačku poštu

na kraju grada,

 di si pod neonskim svitlom,

doooobro bezveznog izgleda, 

srela Patricka (pseudonim),

čovjeka iz prošlosti

i bilo ti je posli jezivo krivo 

kako si,

 valjda jedini put u životu,

izletila iz kuće

u neprikladnom izdanju

i to onom koji ide ruku pod ruku 

uz prirodno loš dan!"

Nasmijem se sebi,

dok sam razmazivala malo rumenila 

prema jagodicama,

pa uskočim u nonšalantnu,

no prikladnu garedrobu

i izađem

zaštićenog pogleda

iza tamnih naočala

 u vrelinu 

koja zahtijeva nailaženje na hidrant

koji prska vodu

na sve strane,

u kojoj se onda lokalna djeca

i ja s njima skupa hladimo,

dok nas mimoilaze klimavi kamioneti,

siromašne njujorške četvrti,

recimo.

Nakon fotokopirnice,

odem u ljekarnu, 

kupim potrebno,

dezinficiram ruke na izlazu,

otvorim staklena vrata,

zakoračim preko dvije stepenice

s oznakom 

"pazi stepenica"

desnom nogom

na ulicu

i začujem duboki muški glas

koji iznenađeno uzvikne:

"Reeeea!"

Ahahahahaaha...

umalo sam se onesvijestila,

ali sam se ipak 

umjesto skljokavanja

 glasno nasmijala

i prišla - Patricku! ! !

Patrick, odjeven prekrasno,

zavidno zgodan kao uvijek,

smije mi se

na četiri metra.

Priđem mu na dva!

Ispruži prema meni

ruku duljine preko metra,

i kaže mi, umirući od smijeha:

"Moramo držati distancu!"

Dodirnemo se šakama,

onako muškim pozdravom,

i počnemo razgovarati

u sjeni stabla 

koje raste uz ulicu,

Dakle, pričali smo više od sat vremena,

produljavao je parking uplatu.

Pričali smo najviše 

o naše petero djece,

koje dobro poznajemo oboje.

Iznenadio me

premda ga blisko i u dušu poznajem,

toplinom,

ispravnim,

razumnim, 

divnim emocijama 

i roditeljskim stavovima,

te zaključih kako je fenomenalan otac

i to mu i kažem, 

dirnuta.

On je mene već bio verbalno 

nježno pomazio komplimentom,

ali... i kazao mi 

jednu stvar,

koju je pomalo zamišljeno izrekao,

između naših ozbiljnih tema,

između smijeha i zafrkancije,

pa opet tuge zbog nekih usporedbi,

životnih činjenica,
sjećanja na druga neka doba...

dakle, u jednom trenu je zastao 

u našoj žustroj priči

koja se kotrljala bez prestanka,

dok su sati prolazili, 

i rekao ozbiljnim glasom:

"... taaako si vesela....!"

Odgovorila sam mu,

u toj nekoj stanci bez riječi:

"A, zapravo nisam."

Spomenuli smo kako rijetko srećemo sretne, 

nasmijane ljude,

kako je puno toga drukčije od onda,

kako su i naša djeca različitija od nas 

kada smo bili njihove dobi...

A moja sreća je bila osjetna,

samo zato jer mi je bilo drago što smo se sreli,

i što tako lijepo razgovaramo.

I još se razumijemo.

Što je također postao raritet.

Nakon rekordnog razgovora 

pod ogromnom krošnjom,

dodirnuli smo se 

na dva metra,

i nevoljko pozdravili,

jer ono... bili bi još nastavili do sutra,

vrlo vjerojatno.

Kada sam krenula od njega

niz ulicu

ususret nekom nazovi povjetarcu,

jer mi je barem malo zalelujala kosa

i donijela olakšanje od žege,

a on taman bio 

iza mojih leđa 

pri ulasku u svoja ogromna kola,

začula sam kako me kratko dozvao imenom.

Okrenula sam se prema liku

koji izgleda iz 

modnog časopisa,

koji mi je još jednom zaželio 

da mi 

baš sve bude sretno i dobro

i poslao poljubac!

Ma.......... što dodati!?!

Čovjek je u skladnom drugom braku,

zadovoljan životom, barem brakom.

I dok su mi navrle uspomene 

stare nekoliko desetljeća 
i doista dostojne filma,

bila sam sva 
rasterećene duše, laka, sretna, opuštena

i sa smješkom sam hodala dalje

 rastopljenim asfaltom,

zadovoljna što smo izmijenili 

najbolju energiju 

koju ljudi mogu jedan drugome 

pokloniti.

Od takvih se momenata

tka život,

i hoda se uspravnije,

a problemi se čine umanjeni

i manje bole.

***

Prilažem svoj današnji desert, kao ideju za vas, možda:

oguljena čvrsta hladna domaća sočna breskva,

mladi sir s agavini sirupom i par kapi ekstrakta vanilije,

jedan orah,

listić paprene metvice.

Moja nova slikica, stigla s ogromnom dragosti 

preko sedam mora i sedam gora,

da bi me usrećila, darujući mi vedrinu svaki dan nanovo:

Današnja jutarnja kava i razgovor su posve neometano tekli, 

jer su kavane prazne: