31. 07. 2020.

Mala obavijest



Hvala svima na porukama.

*** 

Samo kratko,
ja sam dobro,
samo sam na životnom predahu,
kao i većina.

Nije to odmor one uobičajene vrste,
kada otputujete na neku od 
dinamičnih ljetnih destinacija,
ali je odmor najljepši na svijetu - doma sam.


Nakon tubrulentne godine,
odnosno, ne turbulentne,
više nevjerojatno teške,
imam mogućnost raskomoditi se
 na najdražem mjestu
koje me ispunjava od glave do pete,
jer tako se uvijek koncipira
 vlastito gnijezdo.

Kako živim sama,
tako imam mogućnosti opustiti se
u maniri djevojke koja ne mora polagati računa nikome,
hahaha, niti roditeljima,
i pred kojom je sigurno koješta divno u budućnosti,
kojoj se radujem,
s optimizmom
i mirom 
koji sam marljivo izgradila 
i dosegla,
unatoč svim poteškoćama.
Na tom sam ponosna
i zbog toga sam sretna,
što želim i vama.


Ono kada znaš da možeš što god želiš uraditi s vlastitim životom:)

Nema ljepšeg osjećaja,
za kojeg se ne sjećam da sam ga, u biti, uopće imala 
onda kada doista jesam bila djevojka,
bolje reći, dok nisam postala mama.

Jednom kada odgojiš djecu do samostalnosti
pa, središ i traume iz djetinjstva,
presložiš, posložiš i suočiš se sa svime,
kada izvažeš maslo za toplu pitu od bresaka,
a nimalo masla nije s tvoje 'tintare',
tada sjedneš 
kao ženski poglavica,
na mjesto na koje trebaš sjediti,
promisliš da bi možda mogla početi pušiti lulu,
i otvorena srca
prepunog ljubavi
mirno dozvoljavaš životu da se odvija
bez intervencija.

To se zove biti u kotroli vlastitog života:)
Trebalo mi je nekoliko desetljeća do toga
i puno, prepuno svakakvog iskustva... i rana.

Vrijeme je i za - bacanje,
u prijevodu - 'itanje'.
Oslobađa se kuća svih nekih nepotrebnih stvari,
koje su zaostale.

Dobar osjećaj!

Naišla sam tako na formule 
ispisane rukopisom mog bivšeg supruga,
na avionskoj vrećici za povraćanje,
za vrijeme leta u Stockholm,
gdje je svojem doktorantu objašnjavao nešto,
a ja sam se smijala,
jer me zabavljala ta bizarnost,
kojoj sam se divila istovremeno.
Biti udana za znanstvenika... donosi niz zabavnih detalja.
Da, pažljivo birajte za koga ćete se vjenčati,
pretpostavite svojom zdravom pameti
kakav će vam s tom osobom život izgledati.
I nastojte da bude zanimljiv, inspirativan, zabavan i lijep.


Toliko od mene.

Čeka me moj današnji plan.
Danas na toplotonom udaru,
koji kosi svih, 
ali mene bogme, neće:)

Divan mjesec želim svima,
koliko vas god ima,
kojima je ljeto i kojima je zima.


Moj hit je laganini pjesma 
za one koje najviše volim.
Oni će me uvijek naći,
i u potpunom mraku.
Sigurno.
Nepogrešivo.
Po mirisu.
Po osjećaju.
Jer sam njihova.
A i obasjava me vatra 
kraj koje šutke sjedim,
tik pred svojim wigwamom.

15. 07. 2020.

Najintrigantnije mjesto za kasnopopodnevnu kavu - bizarni užitak




Premda ne govorim javno 
bilo što što pripada mojoj 
brižljivo skrivanoj privatnosti,
reći ću samo da sam prilično skršena već dulje vrijeme.
Riječ je o strogo obiteljskim stvarima,
koje doista ne trpe raspitivanja.

***

Daklem, ja takva, nastojim i dajem sve od sebe,
gurkajući svoju veselu narav 
i ostale pozitivne crte karaktera,
da sama sebe izvučem iz boli 
koju duboko nosim.

Ali, danas je to maestralno uradila 
moja dobra prijateljica,
na najneobičniji način, 
kako samo ona to umije,
jer ona je jedna od osoba 
kojoj je umijeće življenja 
vrlo poznato,
štoviše - kreira ga.

Kroz jutro smo se dogovarale 
za popodnevnu kavu,
tekstualnim porukama,
koje mi je ona tipkala
 među kompjuterima koje oživljava,
a ja iste dočekivala
 u svom domu.
Usaglasimo da će se naš susret
 dogoditi danas
i tada mi pristigne poruka s adresom,
na koju trebam doći:

*Hotel PAX, Put iza nove bolnice 10*

Uguglam ja PAX hotel, 
za koji nikada nisam čula
i koji me imenom nemalo iznenadio,
pa se grohotom nasmijem i oduševim:

riječ je o - kršćanskom hotelu koji prodaje mir!

Da.

Franjevci su se bacili u turizam, 
iznajmili poduzetniku dio samostana,
a sobe su prvenstveno namijenjene 
potrebama hodočasnika.
Pogled iz soba puca na pučinu,
s druge strane na trg 
pred crkvom Presvetog Otkupitelja 
u sklopu klerikata.

Mom odušeljenju nije bilo kraja!
Bila sam znatiželjna, 
smijala sam se ideji,
radovala se otkrivanju neke nove lokacije,
koja je tako divno u skladu
 sa Sorrentinijevom serijom koja je 
čisto remek-djelo
i moje omiljeno djelo,
"The Young Pope".

***

U hladnjikavom zlaćanom sutonu
vozila sam najprije
poznatim predjelima,
a onda krenula cestom 
za koju se činilo
da vozi - nikuda
... ili u nebesa.

Slijedila sam upute
i ugledala odvojak kroz livadu 
prema hotelu PAX.
Svi koji ste učili latinski,
a i vi šire kulture,
naravno znaju što ime znači.
Inače, naziv su odredili 
prema kraćem dijelu
 'Pax et Bonum',
kako glasi krilatica franjevaca.

Usred busenja i uredno asfaltiranog 
manjeg parkirališta,
pronađem mjesto za svoj 
crveni sportski autić.
a onda izađem u - mir.
Mir i tišina.
I nigdje nikoga.
Kao da sam tko zna gdje.

Gotovo u isto vrijeme,
stigne moja prijateljica,
noseći mi svježe maline 
na poklon.

Nakon što smo se 
protivno odgovornom ponašanju,
zagrlile,
priupitam je:

- Mislim, ovo je genijalno. Kao da nisam u Splitu uopće!?! Odakle ti znaš za ovo misto?

- Zbog toga šta je moj trener iznajmio teretanu ovoga hotela i imam večeras trening, tako ti ja znam za ovo.

- Ne moš virovat - smijem se. - Jel' trener svećenik ili?

- Nije. Normalan čovik - smijemo se spontanom opisnom izrazu - Ali, da vidiš ti ovo. Oni ti imaju svoju teretanu, ili se okupljaju na velikoj teraci iza, ma da ti vidiš koji su to lipi popići, zgodni, zdravi, jaki momci ka' ono s Pirellijevog kalendara.

- Kako znaš da su to fratri?

- Pa obučeni su bili u one kafene mantije. I masu ih je.

- Ma, daj?

-Eee...

Provela me najprije preko trga, 
pa smo uz zvuke pjevane mise, 
zavirile u crkvu, 
prepunu mladih svećenika, 
prošle kraj njihove teretane, 
kipa Svete Elizabete, 
uz crkvena zvona, 
i uz osjećaj da smo negdje 
u Italiji na putovanju,
pa preko šljunčane širine,
sjele za jedan od stolova
kavane koja je omeđena 
malim suhozidom
i gleda na masline.

Prije nego je stigla konobarica,
ugodan, divan, nestvarni mir,
naglo je prekinulo bučno lamatanje 
ogromnog helikoptera,
koji nas je skoro digao u zrak,
skupa sa sjedalicama,
dok smo gledali frizure pilota,
tu nadomak tjemena nam.
Naime, pored hotela je bolnički heliodrom.

To je bio isto jedan od događaja:)

Baš sve je bilo neobično,
jednako kao i kasnije nam 
prekinuta priča,
od strane uređene skupine
koja se stvorila 
za spojenim stolovima
i zapjevala složno
 "happy birthday to you"
dijagonalno od nas.
Prepoznala sam svog susjeda
u skupini,
onog koji je odrezao dugačku kosu,
kada je postao otac,
onaj koji izgleda 
kao da je prekjučer stigao
iz Belo Horizontea.

Prijateljica se čudila da uopće ima nekoga,
jer da je obično spokojno
ovo skriveno mjesto,
iza kojeg se prostiru netaknute livade,
na kojima će uskoro procvjetati kupine.

U malom ograđenom kutku kavane,
žive sitne kornjače,
koje su taman bile nahranjene 
svježim listovima salate.

Konstantno sam imala osjećaj 
kao da sanjam,
kao da sam u nekom 
meni nepoznatom gradu,
kao da me i nebeska ruka dotaknula
ili me barem utješno pogladila,
baš kako i trebam...

Kada smo se,
poslije duge kave,
pa male šetnje,
pozdravile,
prijateljica je otišla 
na svoj trening,
a ja,
 s malinama u ruci 
prema tihom parkiralištu,
stvorenom sred livade.

Prema meni je hodao crnac, 
najveći bilder kojeg sam uživo 
imala prilike vidjeti,
u crnim sjajnim kratkim hlačicama 
i  vrišteće 'pink' majici bez rukava.
Sav se sjajio i izgledao do te mjere 
nestvaran,
da sam već promislila 
da je fatamorgana.

Međutim, 
kada smo se potpuno približili,
raširio je najveći osmijeh ikada,
otkrio blještave velike bijele zube
i sa simpatijom i nekom doborotom
jednostavno rekao 
"Hello".
Odvratila sam ozarena 
kao da sam samog Boga vidjela
i potom se u čudu odvezla 
iz spokojnog raja
na svoju adresu.

Jedna od onih bizranih situacija
koje proživiš,
uvijek s nekim razlogom.

Klikni na muzičku pozadinu:









12. 07. 2020.

Prigrliti, nahraniti, opustiti



Jedan od najboljih osjećaja,
koji ti ostanu zapisani poslije na duši
onaj je kada nekome 
pomogneš.

Svak to može.
Kada hoće.
Jednostavno i normalno.

Jedna osoba mi se požalila da je 
u depresiji, osamljena, sva nikakava, 
kako ni sama ne razumije 
kako se baš toliko loše osjeća...

I, najjednostavnije što se u takvoj situaciji radi,
svakako je dovesti osobu kod sebe,
u rashlađenu, malko zamračenu kuću,
samo da tu bude,
da ti bude blizu,
da nije sama,
pa bez da išta ispituješ,
  skuhaš jednostavni domaći ručak,
da je poslije nježno potjeraš 
u sjevernu dječju sobu
na veliki krevet,
 da se odmori
dok ti tiho posluješ po kuhinji,
do vremena za voće i kavu,
a onda joj začiniš dan zajedničkim gledanjem 
odabranog filma,
pa sve tako opušteno
 do kasne večeri,
makar zbog toga ne napravio svoj plan,
jer je dugo trajalo
i spava ti se od umora,
koji se neopazice navukao na tebe...

Vrijedilo je vidjeti 
enormnu promjenu raspoloženja,
zadovoljstvo i osmijeh.
Uvijek to vrijedi.
Uvijek.
Uvijek!








11. 07. 2020.

Neočekivani susret na ulici




Prije par dana sam trebala skoknuti do ljekarne,
dati uokviriti sliku koju sam dobila na poklon s drugog kontinenta,
i još kupiti par sitnica.

I odlučih to napraviti malo iza tri sata popodne,
onako potpuno mazohistički,
ali kada nema ni ‘pasa’ u tom dijelu grada,
jer nitko nije lud ići pješke po asfaltu koji se rastapa.
E, ali ja sam ta mustra!

I dok sam se sređivala u kupaonici,
promislim kako bih isto tako olako mogla skoknuti 
baš tako kako sam kostimirana po doma,
što je istinabog, krajnje neprikladno i za po doma.
U tom trenu, šminkajući usne pred ogledalom,
i prstima razbarušujući kovrčavu kosu koja pada 
onako kako joj se sviđa, puštena, do peta,
jer me bole gumice za kosu “od nerava”,
promislim:

"Ma, daaaj, ne moš tako izać',
zamisli da ti se desi situacija
kao onda kad si išla 
u zagušljivu seljačku poštu
na kraju grada,
 di si pod neonskim svitlom,
doooobro bezveznog izgleda, 
srela Patricka (pseudonim),
čovjeka iz prošlosti
i bilo ti je posli jezivo krivo 
kako si,
 valjda jedini put u životu,
izletila iz kuće
u neprikladnom izdanju
i to onom koji ide ruku pod ruku 
uz prirodno loš dan!"

Nasmijem se sebi,
dok sam razmazivala malo rumenila 
prema jagodicama,
pa uskočim u nonšalantnu,
no prikladnu garedrobu
i izađem
zaštićenog pogleda
iza tamnih naočala
 u vrelinu 
koja zahtijeva nailaženje na hidrant
koji prska vodu
na sve strane,
u kojoj se onda lokalna djeca
i ja s njima skupa hladimo,
dok nas mimoilaze klimavi kamioneti,
siromašne njujorške četvrti,
recimo.

Nakon fotokopirnice,
odem u ljekarnu, 
kupim potrebno,
dezinficiram ruke na izlazu,
otvorim staklena vrata,
zakoračim preko dvije stepenice
s oznakom 
"pazi stepenica"
desnom nogom
na ulicu
i začujem duboki muški glas
koji iznenađeno uzvikne:
"Reeeea!"

Ahahahahaaha...
umalo sam se onesvijestila,
ali sam se ipak 
umjesto skljokavanja
 glasno nasmijala
i prišla - Patricku! ! !

Patrick, odjeven prekrasno,
zavidno zgodan kao uvijek,
smije mi se
na četiri metra.
Priđem mu na dva!

Ispruži prema meni
ruku duljine preko metra,
i kaže mi, umirući od smijeha:
"Moramo držati distancu!"

Dodirnemo se šakama,
onako muškim pozdravom,
i počnemo razgovarati
u sjeni stabla 
koje raste uz ulicu,

Dakle, pričali smo više od sat vremena,
produljavao je parking uplatu.
Pričali smo najviše 
o naše petero djece,
koje dobro poznajemo oboje.

Iznenadio me
premda ga blisko i u dušu poznajem,
toplinom,
ispravnim,
razumnim, 
divnim emocijama 
i roditeljskim stavovima,
te zaključih kako je fenomenalan otac
i to mu i kažem, 
dirnuta.

On je mene već bio verbalno 
nježno pomazio komplimentom,
ali... i kazao mi 
jednu stvar,
koju je pomalo zamišljeno izrekao,
između naših ozbiljnih tema,
između smijeha i zafrkancije,
pa opet tuge zbog nekih usporedbi,
životnih činjenica,
sjećanja na druga neka doba...
dakle, u jednom trenu je zastao 
u našoj žustroj priči
koja se kotrljala bez prestanka,
dok su sati prolazili, 
i rekao ozbiljnim glasom:
"... taaako si vesela....!"
Odgovorila sam mu,
u toj nekoj stanci bez riječi:
"A, zapravo nisam."
Spomenuli smo kako rijetko srećemo sretne, 
nasmijane ljude,
kako je puno toga drukčije od onda,
kako su i naša djeca različitija od nas 
kada smo bili njihove dobi...
A moja sreća je bila osjetna,
samo zato jer mi je bilo drago što smo se sreli,
i što tako lijepo razgovaramo.
I još se razumijemo.
Što je također postao raritet.

Nakon rekordnog razgovora 
pod ogromnom krošnjom,
dodirnuli smo se 
na dva metra,
i nevoljko pozdravili,
jer ono... bili bi još nastavili do sutra,
vrlo vjerojatno.

Kada sam krenula od njega
niz ulicu
ususret nekom nazovi povjetarcu,
jer mi je barem malo zalelujala kosa
i donijela olakšanje od žege,
a on taman bio 
iza mojih leđa 
pri ulasku u svoja ogromna kola,
začula sam kako me kratko dozvao imenom.

Okrenula sam se prema liku
koji izgleda iz 
modnog časopisa,
koji mi je još jednom zaželio 
da mi 
baš sve bude sretno i dobro
i poslao poljubac!

Ma.......... što dodati!?!

Čovjek je u skladnom drugom braku,
zadovoljan životom, barem brakom.
I dok su mi navrle uspomene 
stare nekoliko desetljeća 
i doista dostojne filma,
bila sam sva 
rasterećene duše, laka, sretna, opuštena
i sa smješkom sam hodala dalje
 rastopljenim asfaltom,
zadovoljna što smo izmijenili 
najbolju energiju 
koju ljudi mogu jedan drugome 
pokloniti.
Od takvih se momenata
tka život,
i hoda se uspravnije,
a problemi se čine umanjeni
i manje bole.

***

Prilažem svoj današnji desert, kao ideju za vas, možda:

oguljena čvrsta hladna domaća sočna breskva,
mladi sir s agavini sirupom i par kapi ekstrakta vanilije,
jedan orah,
listić paprene metvice.



Moja nova slikica, stigla s ogromnom dragosti 
preko sedam mora i sedam gora,
da bi me usrećila, darujući mi vedrinu svaki dan nanovo:

Današnja jutarnja kava i razgovor su posve neometano tekli, 
jer su kavane prazne:

link within

Related Posts with Thumbnails