Ovo je blog kojeg nije više potrebno komentirati. Zato je isključena ta opcija. Volim što me pratite u velikom broju. Značite mi svi, kao moji nevidljivi, nijemi, ali prisutni salonski gosti s kojima rado komuniciram. Dobar osjećaj... Hvala.

18.9.14.

Hrabro zagrli svijet. I svoj život.

OVO JE SAMO RAZMIŠLJANJE.
NIJE PORUKA.
NIJE SAVJET.
EVENTUALNO POISTOVJEĆIVANJE PROTUMAČITE KAO SLUČAJNOST.
HVALA.
iz privatnog albuma Martine Feuer de Castro

Koliko nas je spremno zagrliti svijet svom snagom!?!
Ljudi su jaki na riječima,
kao posljedica snažnih poriva iz nutrine,
kao rezultat uzavrelih emocija,
kao nuspojava nezadovoljstva vlastitom svakodnevnicom,
kao ubod intuicije koja ih gurka u rebra, 
kao nepravda koja ih žulja u najskrivenijoj dubini duše,
kao nenadana i dragocjena osviještenost,
kao uspješno objektivno 'bacanje oka' na scenarij života,
kao stotine sličnih primjera najprivatnije vrste.

S vremena na vrijeme, većina počme šetkati po rubu,
balansirajući, sa ili bez šipke u rukama
i obično stignu do pola,
Ukoliko nakon prvih premetanja stopala pred stopalo
nisu počeli hodati natraške,
prema poznatom tlu pod nogama,
namjerno zaboravljajući neudobnost istog,
pristajući na trenutno olakšanje.
Stignu do pola,
pa ipak stanu,
umore se do besvijesti (ili im se samo tako pričini),
pa se vrate sitnim, ali hitrim koracima na znani im početak,
gdje prividno i kratkotrajno sretno odboluju 'opasno' započeto putovanje,
utonuvši u 'razgažene papuče'
i istrenirano zanemarujući neudobni vršak postolarskog klina 
koji ih uporno bode s dna istih.

Elitna postrojba jedina doista raskrili ruke,
pa obuhvati svijet
 skupa sa svojim životom u njemu,
bez obzira što nije cijepljena protiv prirodnih reakcija
poput straha, strepnje, nedoumice 
ili amaterski provedene stohastičke analize izbezumljenog naturščika 
u osviještenim mu osobnim uvjetima.
U datom trenutku,
nakon pomnog razmatranja ukupnosti
koja ih okružuje,
ta malobrojna postrojba
stisne zube, osmijehne se životu i hrabro zagrli svoj život!

Ona koja je ovo sažeto napisala,
zna o čemu priča.
Uhvatila se za svoje nevidljive ordene na grudima,
bez žaljenja
i gotovo ne vjerujući da je iskakala
s dvoje nejake djece na leđima
i s pomoćnim padobranom samo...
Da doskok nije bio u konačnici uspješan, 
ne bi bilo ovog posta.

Sasvim slučajno se sjetih dvije knjige... ako ih niste... napravite to.
Dva romana za uvod u jesen.
Lagani uvod.

16.9.14.

Moj automehaničar s reklame


photo by trottermag via simply divine creation
Ja imam najljepšeg automehaničara na svijetu!
Najranije jutros došao je po moj automobil,
kojemu sam ustanovila problem...
dijagnostika koju mrzim donijeti,
ali moram... i sve sam bolja.
Možda bih se trebala - prekvalificirati, 
u dogledno vrijeme,
čim se dovoljno izviještim u terminologiji.
Čovjek je ozbiljan, obiteljski, pristojan, galantan, samozatajan muškarac,
da se ne bi pogrešno razumjeli!
No, svaki put kad ga vidim, 
zamislim ga u pustinji,
tako zgodnog, lijepog, plavookog,
sijede razbarušene kose,
na preplanulom, dječački mladom licu
i s neodovljivim osmijehom koji zabezekne,
 jasno, u kombinezonu, koji mu filmski pristaje.
Ne bi morao biti oslonjen na oldtimerski kamion, auto, motor,
dovoljno bi bilo da naopako zajaše oronulu sjedalicu
i reklama bi bila apsolutni pogodak,
bez posebnog truda ili 'photoshopa'.
Dovršavajući doručak, smješkam vam se!

12.9.14.

Zubar koji mi je popravio jutro

via crush cul de sac

Besana noć iza mene.
S razlogom.
I konačno osvane pristojan sat za ustajanje.
Osjetim da me boli zub.
Odnosno nije niti bol, već neka nelagoda.
Istuširana, izađem na trijem svog imanja
popiti kavu, nakon doručka
i poigrati se s novom ljubimicom,
malom slonicom.
No, kako mi ni ona nije odvratila pozornost
 od lagane zubne nelagode,
odlučim prisilno, 
sva lelujava od manjka sna,
ući u salon 
i kontaktirati zubaricu
prekrasnog imena.
Telefonski mi je objasnila da danas 
iz opravdanog joj razloga, 
ne radi,
ali ima zamjenu na toj i toj adresi,
te me pošalje onamo,
u meni nepoznat kraj.
Pomilujem slonicu,
kojoj još nisam dala ime,
pa, ležerno odjevena,
zveckajući brojnim narukvicama oko zapešća,
uskočim u prašnjavi kamionet.
Podulje se vozeći kroz pustopoljinu
jedva pronađem nepoznatu mi zubarsku adresu.
Razdražljivo pritisnem dugme na parlafonu,
pa sa sunca umarširam u ledeni interijer,
skinuvši sunčane naočale.
Energično sjednem u preveliku čekaonicu,
uređenu kao nečiji dnevni boravak.
Buljila sam u TV,
ne videći program,
jer sam se,
 premda potpuno izlišno u tom trenu.
preispitivala, 
da li sam trebala doći
ili pričekati ponedjeljak
s obzirom da osjećam više nelagodu nego bol!?!
Jednostavno mi nije bio dan.
Nije mi bila ni noć.
Nisam ni sjedila opušteno,
nego nabrušeno,
zabacivala kosu amo tamo
i bila svjesna nekog bijesa,
od kojeg sam levitirala 
nekoliko centimetara iznad fotelje.
"Samo mi je još i ovo trebalo..."
Iza vrata, kakva se samo u klinikama monitraju
i koja izazivaju strahopoštovanje,
pojavila se plava ženska glava,
u dvodijelnoj bijeloj uniformi,
bez imalo smješka 
na pomno našminkanom licu.
Ledenim gestapovskim tonom
zatražila je da se identificiram,
shvativši tada da smo telefonski razgovarale
dok mi je davala koordinate 
misteriozne zubarske ordinacije
i popraćenom gestom glave
odlučno i kratko me pozove 
iza ozbiljnih vrata.
U dobro uređenoj ordinaciji,
između raznorazne opreme,
 ugledah muškarca u zelenoj uniformi.
I tada sam se opustila.
Muški zubar.
Nasmiješila sam se,
kad me smireno pozvao da se zavalim,
mislim s obzirom da se više leži, nego sjedi, jel'!?!
Odmaknuo mi je metar i nešto
zakovrčane kose,
nenametljivom i nježnom gestom,
kako bi mi zavezao oko vrata zaštitu.
Zaboravila sam na ikakvu nelagodicu u usnoj šupljini,
na bedastu sestru s oštrim obrvama,
dodatno podebljanim, 
što je na njenom licu bilo sasvim nepotrebno.
Zgodni, crnomanjasti zubar, 
(ukorijenjeniji naziv u govornom jeziku od 'stomatolog')
stajao je preda mnom navlačeći modre kirurške rukavice.
No prije nego je navukao desnu, 
položio je ploštimice 
topao dlan na moje lice,
ispitujući da li izvana osjećam ikakvu bol.
Meni, neispavanoj, nemogućoj, nikakvoj, nervoznoj, nevjerojatnoj,
bilo je to smirujuće
i ja sam poslušno razjapila usta.
Bez zaštite na svojem,
naginjao se mojem licu
i osjetila sam kako divno miriše,
dok su me jake potamnjele ruke
bez imalo boli
obrađivale i napravile sve
da preko vikenda budem spokojna.
Gledala sam tamno lice 
koje mi  se profesionalno unosilo
i bila sam sasvim OK.
Eh, da...
kako male stvari naprosto razvesele dan,
nehotice, dakako.
Napustila sam ordinaciju,
em toplo ispraćena,
em umiljato raspoložena,
em bez nelagode i boli,
em ženski koračajući prema kolima,
potpuno zaboravivši način na koji sam bila dojurila na to isto mjesto.
Uz muziku sam se odvezla
u nakratko ublažen petak.
Kad sam stigla na svoju farmu,
i slonica je konačno dobila ime,
pa joj sada legalno tepam.
Zubar tamnih očiju 
nije mi doduše popravio zub,
ali mi je popravio svakako jutro.
I to je dobro.

8.9.14.

... JER TREBA ZNATI UŽIVATI ŽIVOT, NA SVAKOJ SVOJOJ ADRESI !


Ona je Dea, moja mlada prijateljica.
On je Goran, moj sin.
Dva Spli'ska diteta koja žive i rade u NYC.
Nisam ni sumnajala da znaju znanje,
ni da će naći načina 
da nadoknade sebi 
svoje more, 
svoje lito, 
svoje 'doma',
jer im je to u genima! ! !
Ovako su pozdravili ljeto. Veličanstveno.

6.9.14.

Netko me možda poziva ponovno u 'Billy Bob's Texas'?

Kao 'zakoniti eskort' jednom od supruga na položaju,
odveo mene tako put, između svjetova i do Dallasa.
Bilo je vremena i za neslužbeno opuštanje
i za privatni produžetak puta prema Vegasu,
nakon odrađenog dijela.
I danas sam slučajno naišla na fotografiju nas dvoje na - biku,
umjetnom biku, koji šizi,
mislim, jašemo ga mi,
 ja naprijed, on iza mene,
ono, odjeveni kaubojski 'tutta forza',
sa stetsonima na glavama.
s donjim dijelom odjevenim u kožu kao stočari,
wow... još se smijem.
Jahanje jedne noći u honky tonk baru.
Neću tog muža sada takvom slikom kompromitirati,
jer je opet zasjeo u 'fotelju s visokim naslonom'.
("Ne brini, imaš moju riječ!!!")
Naravno, taj muž nije bio 
(nažalost) prodavač stoke,
(nažalost) ni bogati rančer,
(nažalost) bavio se politikom,
pa nas je put 'nanio' u Texas.
U savršenom sjećanju mi je,
s tog fantastičnog putovanja,
 jedna tipična večer
u čuvenom 'Billy Bob's Texas' u Fort Worthu,
od muzike, do jela, grupnog plesa u krug, pića, fizionomija, jahanja:)
Rado bih se tamo vratila ponovno.
Nama iz ovih krajeva, 
ta vrsta origigi kaubojštine je 'mačji kašalj',
skoro u krvi, rekla bih.
Dobro se osjećamo među takvima,
ka' među svojima.
Ne samo normalno, nego smo divljiji od domorodaca.
Ljeto se vratilo danas,
no, ja sam poludivlja u Fort Worthu
valjda me zaslijepilo ovo blještavilo s neba...
UGODAN VIKEND, GDJE GOD VAS ZATEKAO!

5.9.14.

Nekako s jeseni...


... obuzimaju nas čudne želje.
Često se i ponavljaju.
Recimo, pletenje.
S početkom jeseni, neobuzdana želja za pletenjem 
obuhvati veliki postotak ženskog roda.
U novije vrijeme i glumice na setovima time krate čekanja,
čak i pod holivudskim suncem.
S tmurnijim nebom, jednostavno poželiš 
premetati raznobojna klupka po rukama, 
zveckati debelim pletaćim iglama,
maštati kako će tvoje ambiciozno pletivo,
bilo da je šal ili džemper,
omotati voljeno biće.
Neki idući postotak,
počme čitati više, 
'opelješi' knjižnicu,
nabije rožnate okvire na nos
i uranja u priče, kojima
 ili bježi od svoje svakodnevnice
ili se oplemenjuje i uživa istinski.
Slijedeći postotak kuha marmelade, džemove i preljeve.
Cijeli dom miriše bajno,
domaćica crkne već na pola posla obavezno
i najrađe bi ekspresnim dodavanjem više 'želina' 
dokrajčila 'i tu marmeladu i sve po redu'.
Ali, teglice su spremne.
Imaju naljepnice.
I moguće, čak, sašivena pokrivala na kockice.
Iako radim sve od navedenoga,
mada neke stvari više baš i ne,
ali svakako baratam svim vještinama,
ja sam jutros 
osjetila 
da dolazi jesen,
koja je 
moje godišnje doba.
Kako me nitko nije pozvao ni na šetnju,
ni na jahanje,
ni u lov,
ni na sakupljanje gljiva,
ja sam uronila u kadu.
Pripremila ručnike jesenjih boja.
I odlazak u šumu zamijenila knjigom 
o strastvenoj ljubavi lady i konjušara.
I to je nekakva priprema za jesen, zar ne!?!
Pjevušila sam od zadovoljstva,
nešto kasnije 
dok sam kuhala savršenu gustu juhu,
u kariranoj pregači toplih boja.
I cijeli dan se osjećam divno!

3.9.14.

My name is Antoinette, Marie Antoinette.


Eto, javno se mirim s tim da sam doživotna djevojčica,
da sam iz kategorije Marie Antoinette (oprostite mi to),
da u svom OOO (ozbiljnom/odraslom/odgovornom) životu 
imam intermezza kada sam ja baš samo ja, takva kakva sam.
Ono kada odbacim cipele za odrasle ženske. 

Dobila sam na dar tanjuriće koji su doputovali s daleka puta.

Od djevojčice do Marie Antoinette bila sam 
zadovoljena, raznježena, ozarenana, sretna
poklonom koji mi je uskovitlao najdublje dubine duše moje,
skrivene ispod sive majice sa svjetlucavim natpisom,
koja pripada ovom vremenu.

U hipu se evociralo snažno sve ,
od najmilije igre u poluzapuštenim
starinskim vrtovima moga djetinjstva,
što u centru našeg grada,
što na velebnom otoku mojih djetinjih ljeta,
gdje se kuhalo cvijeće, zemlja, voda,
rabeći minijaturno posuđe za djevojčice
 i razbujavalo maštu
koja se mic po mic uklesavala u mene
 stasavajući u čudesnu gđu. Antoinette,
koja u svim uvjetima svoga života,
i skromnim i rastrošnim
zadržava svu tu raskoš kao ljepotu 
koja životu daje osmijeh,
uspijevajući kako tako ostajati primjerena
i baš uvijek čarobna.

Jer je tako ljepše živjeti...






1.9.14.

FRANKA


Moja najstarija nećakinja.
Ona koja nosi ime po omiljenoj baki.
Oličenje ljupkosti i dobrote.
Moja balerina.
Petnaestogodišnje žensko čudo, koje me zadivljuje.

Puttin' On The Ritz

via dandysm.net

Odaberite svoju verziju:

link within

Related Posts with Thumbnails