Ovo je blog kojeg nije više potrebno komentirati. Zato je isključena ta opcija. Volim što me pratite u velikom broju. Značite mi svi, kao moji nevidljivi, nijemi, ali prisutni salonski gosti s kojima rado komuniciram. Dobar osjećaj... Hvala.

21.8.14.

BY MIETTA


Vrijedna izuzetka,
danas imam gošću u mom Salonu za durenje.
U kišnoj sredini dana,
srele se u oblačnoj rezidenciji
 dvije dugačke kose oprečnih boja.
Rijetko viđena kao mutava,
dva para usana tek su se ovlaš nasmiješila, 
u prolazu,
u maniri gosta i djelatnika boutique hotela 
koji se, sretnuvši se u hodniku,
nečujno i međusobno kimnuvši
pristojno mimoiđu,
prigušenih koraka zbog debelog tepiha.
Kod nas se radilo
o bosim stopalima
po toplom parketu od kuhane bukve,
francuski složenom uzduž i poprijeko.
Tek su nešto kasnije
 crna i plava kosa
 progovorile.
Jedna uz tursku kavu,
jedna uz Twinings s mlijekom.
Nije to bio, doduše razgovor,
zadovoljavajuć za našeg prijatelja,
koji drži da su nam kućni dijalozi 
vrijedni reality showa,
više smo u natuknicama
dokazale jedna drugoj da smo žive žene,
a ne mutave lutke.
Nije se radilo o lošem raspoloženju,
samo smo trenutno proklizale 
uz zvuk teških kišnih kapljica,
koje su se naglo sručile 
po jastucima na terasi 
i nesklonjenim crvenim podmetačima 
na drvenoj površini stola.
Koliko sam iščitala iz crnokosih asocijacija,
ona je lebdjela u engleskom gradiću uz more,
 u popodnevnoj šetnji,
nije hodala sama, 
pastelni džemperić prebacila je preko ramena,
dobro raspoložena
možda je poželjela fish & chips u novinskom papiru,
možda raskošan sladoled...
Bilo mi je to više nego u redu.
Nisam komentarima poremetila
 ispijanje čaja s mlijekom,
koji mi uvijek prečudno izgleda bojom i teksturom,
ali poštujem plemeniti napitak
držeći se, najčešće, podalje od krhke dvorske šalice.
Kad sam još kasnije
vidjela ove njezine slike i muziku,
bila mi je jasnija
ta voljena crnka.
via google images
Ja nisam bila u šetnji.
Bila sam na sasvim drugom mjestu.

20.8.14.

Alkemičarka


U ovom prstenu je 
totalna radost,
tirkizno more,
prava ljubav,
gorska svježina,
najvedrije nebo,
silina emocija,
bistri potok,
čista duša,
utisnuta nježnost,
odanost srca,
pronađena sreća,
sjajna budućnost
i sve do tada prolivene suze 
prikupljene brižno, 
kao kišnica na sunčanom otoku, 
pa posušene, izbrisane, pretvorene u divoticu!  
Raw Uncut Aquamarine Ring Solid 14K Gold Ring wedding engagement Rough Gemstone Ring Statement Ring Stacking Ring Cocktail Ring byAngeline
via here

19.8.14.

Najnaprednija I/O tehnologija u mojoj kadi


Ručkovi u mom domu ne služe radi hranjenja.
Mislim, nahranimo mi sebe dobro i potpuno,
ali puno je važnije da,
bez obzira u kojem se sastavu nalazili - budemo zajedno!
Jede se polako, razgovara o svemu 
i naprosto uživaju se ti trenuci 
koji služe za opuštanje od vanjskih stresova,
a i za međusobno druženje.
I nekako je uvijek tako,
ali nikako kao zadatak ili moranje...
Danas smo, nas dvije ukućanke
 ručale puno kasnije nego se planiralo.
Ali, zamoljena sam da pomaknem sat,
pa sam ga pomaknula.
Slasno smo se nabacile na današnji 'menu',
kada sam rekla Prvorođenoj,
da sam danas bila u kupovini 
i kupila muški gel za tuširanje.

"Savršenog je mirisa i činilo mi se zgodno. 
Mislim, i jeftiniji je. 
Mislim, i sponatno mi je došlo, naprosto. 
Srećom da sam bila prerušena..." (smijeh)
Valjda sam se nešto kao opravdavala,
ali i sebi možda malo kao čudila.

U tom trenu sam vidjela usta Prvorođene oblikovane u slovo 'O'.
"Bila si prerušena? Opet???"

Prasnula sam u smijeh.
" Neee....ne, prerušena. Više ono kao u filmu "Fedora",
marama, crne naočale, jasno bez bijelih rukavica" 
(skoro sam se ugušila 'balancanom')

Ona me promatrala očima boje sjajnih crnih maslina
i naoko ozbiljna započela nezaustavljivo s asocijacijama,
od kojih su mi suze frcale iz očiju,
jer sam glasno cenila
i izboravala sam se za dah,
iako je sve što je kazala... istina.

"Rijetko se 'ko može nositi s takvom majkom, mislim, to ti je jasno. 
Ono kad sam radila u Uredu za međunarodnu suradnju 
i kad si došla po mene po jari ljetnoj, kao crnka?
 I kad sam prilazila autu u kojem sjedi moja majka, 
inače rasna plavuša s kosom do stražnjice, 
a tog trena i nakon provjere marke automobila,
unutra sjedi žena s crnom 'bob frizurom' 
i Sophia Loren naočalama?
Nisam znala hoću li trkom uskočiti unutra, 
jesi li koga ubila,
bježimo li mi to iz zemlje,
je li kakva deportacija u pitanju,
moram li se pozdraviti u glavi s najmilijima,
jesam li suučesnica - ništa!
Opravdano je to što sam tren proživjela,
pa mi smo generacija takvih filmova, jel'!?!
I kad sam čula suvislo, 
OK za tebe suvislo, 
objašnjenje,
tek sam se onda smirila. 
Pitam se, što misliš koliko je majki u Splitu
 došlo mrtvo 'ladno u perici po dijete, na posao?"

I da, to jest bila istina.
Ali opravdana potpuno.
I nije nitko tu shizofren,
psihotičan,
čak ni uobičajeno domaće munjen.
Kad smo se oporavile od smijanja,
pobrisale suze
i bile kadre nastaviti  baratati 'beštekom',
raspoloženje nam je bilo kudikamo bolje 
negoli jutros kad smo se srele.
I prošlo mi je kroz glavu,
kako možda jest čudno da sam kupila muški tuš-gel,
ali skroz sebe razumijem.
Prilikom deserta,
sofisticiranog korneta od vanilije s prženim lješnjacima i čokoladom,
prisjetila sam se kako se 
zadnji put kod mene tuširao muškarac
koji je moja najpravija ljubav.
Jer, Thunderbolt to jest.
I kako se možda više nitko muškog roda,
osim potomka,
 neće tuširati u toj velikoj kadi.
I kako neka sam kupila mušku pjenušavu kupku.
I kako nije to ništa čudno.
I kako ću tako biti zagrljena.
Kao da je Thunderbolt životno prisutan.

I kako je moja prijateljica bila u pravu,
kada je pričala kako u njezinoj kući,
u kojoj su tada obitavale tri žene i jedna kujica,
vlada užasno pogrešna energija
zgusnuta od puste ženskadije.
Te bi ona,
kada bi došao čovjek 
koji je ubirao TV pretplatu.
njega nasilno pozvala da uđe
i kao slučajno ga provela kroz cijelu kuću,
'ono da prođe muško i ozdravi atmosferu' :)))

Ovo s muškom kupkom je bio,
svkako,
dobar potez.
Uostalom, jednostavniji i jeftiniji 
nego da sam dala izraditi 
Thunderboltovu bistu
i onda je postavila kraj velike kade,
dramatično je naslonivši 
na razbujali bršljan,
recimo...

18.8.14.

Pasta u meni, ispod mene, oko mene

via here
Obožavam tjesteninu.
Svih oblika, veličina, boja, vrsta, na svaki način skuhanu.
Ima u njoj nešto utješno i dobro,
po važnosti se nalazi odmah poslije čudotvorne juhice.
Ona instant napuni energijom,
razveseli i umiri,
tako fino najede bez posljedica po želudac,
podsjeti na 'bezbrižne ljetne' dane, koje smo putem, kako smo odrastali, najčešće preoblikovali u (odraslo) samo 'ljetne',
savršena je za nahraniti pretrpan stol gladnih usta,
sva djeca je vole,
sprema se u milijun verzija!
Za one, koji jadni ne kuhaju, ostaje utješna varijanta,
kupite jastuke ovog oblika,
pa se nalegnite meko na njih
i svakako smislite promjenu koja će vašu kuhinju staviti u upotrebu,
vas hraniti iz dana u dan i to na prebivališnoj 
(a, ne restoranskoj, fastfudovskoj, roditeljskoj) adresi,
i vaša će kuća postati sretni dom u kom se kuha, živi, smije, pjeva!

17.8.14.

Volim te


Imam prijateljicu iz vrtića i to iz '"mališa".
Od četvrte je svoje godine volim.
Vrlo rijetko je netko ušao 
u kategoriju moje djece,
dobivši od mene bezuvjetnu ljubav...
ona je jedna od tih par.
Osoba u koju imam bezgranično povjerenje.
Koja me nikada nije izdala.
... koja zna sve moje tajne,
ali - sve.
I iz tog razloga štitim njezin identitet:)
Neka se stoga zove Chrissie... 
O njoj sam već pisala.
Nikada nismo prestale biti iste istovite,
s obzirom da godine ne brojimo,
a niti ostale uloge koje živimo,
ne ostavljaju tragove na nama.

Hodam ja tako, 
u neko zadnje vrijeme,
 s jednom tajnom.
I onda osjetim da su mi šavovi napeti
i okrenem 911, Chrissiein broj inače.
Dojurila je u velikom bijelom autu,
odjevena u bijelo,
sve onako kako treba
u hitnim slučajevima.
Čim me na vratima zagrlila,
otkočilo se u mojim grudima, 
sve uredno sapeto
 do tog trena.
Smjestile smo se bez puno okolišanja,
svaka na svoje mjesto.
Bilo je sasvim jasno da je - moj red.
Gledajući me direktno u oči,
trepnula je
i jednom jedinom rječju
 dala mi znak za početak.
Izlila sam joj dušu,
bez zadrške,
bez biranja riječi
ili načina.
Najprije me slušala radosno i s uzbuđenjem.
Onda s nevjericom.
Potom su joj došle suze.
Napokon je, pod utiskom priče
 koju sam joj pripovijedala,
zatražila tablete,
pa prilegla,
otkopčavši se.
zbacivši sandale...
jer nije joj bilo dobro.

I ništa od ovoga nije laž.
Fotografirala sam je desetak puta,
malko mutno zbog nemirne ruke,
samo iz razloga jer mi je bila prelijepa.

Uz kavu, smijeh, suze, znoj, krv, pelin, med, i sve to,
povukla sam je u tajnu priču,
koja nas je obavila
i brisala dimenzije 
iz sata u sat,
ostavljajući nas
u međuprostoru
 da skupa proživimo
ono što sam joj 
pružila na dlanu,
ogoljavajući se besramno.
Nisam je pitala za dopuštenje da objavim ove slike.
Ali, Chrissie... toliko zorno prikazuju 
naše poslijepodnevno zajedničko intenzivno proživljavanje, 
obavijenog najgušćim velom tajne,
da sam morala...
Jutros me odvela na Marjan da 'se istrčem',
kao svakog rasnog lovačkog psa.
Jer, ona uvijek zna što sa mnom treba...
Po neznamnijakoji put, HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ.

16.8.14.

Utisaka puni džepovi


Ponekad smo prepuni.
Utisaka.
Koji  dati u velikoj mjeri, neke dovedu do histerije.
Dobro, dobro... samo žene dovedu do 'tamo', OK.
Muškarci su pod 'stresom zbog posla'.
Sve manje se upotrebljava 'histerija' ,
popularna dijagnoza za jadne nervozne žene, 
u viktorijansko doba.
A, nije nestala ni danas, bogme!
Fina ženska 'bolest'.
(Ne pišem autobiografski ovo o histeriji,
premda bih mogla, iskreno.)
Ponukali me neki razgovori.
I uopće se ne radi o histeriji,
ne znam kako sam na nju 'ugazila',
nego o - utiscima.
Sjećam se kako sam jednom prigodom, 
za vrijeme vrlo turbulentne ljubavne veze,
viktorijanski šizila, plakala, govorila 
pa, sve u isti mah.
On me nježno pokušao umiriti,
pa me pokušao ušutkati,
pa me pokušao ljubavno dovesti razumu,
pa me pokušao osvijestiti skorašnjim planom jer smo bili razdvojeni.
pa me pokušao nasmijati,
pa me pokušao kao dijete staviti na spavanje.
Sve su ostali samo - šarmantni pokušaji.
I nisam ja inače takva (!),
nego je splet okolnosti bio iz kategorije 
'izvanredno stanje',
o kojemu sada ne bih elaborirala.
I nakon tih mojih temeperamentnih bujica upućenih Njemu
i završenog višesatnog razgovora,
raščupana, mokra od suza, vrele face,
pridigla sam se na laktove,
podigla glavu zabijenu u jastuk
i dohvatila, negdje s poda, mobilni telefon u mraku.
Nazvala sam Njega
i rekla sponatno, mirno i tiho:
"Previše mi je utisaka. Ne nosim se s tim više."
Priupitao me, očaravajućim stranim akcentom,
zašto sam onda tako divlja prema njemu.
I nikada nije, 
ni dan danas,
zaboravio moj odgovor,
koji ga se bio dojmio:
"Pa i ti si jedan od utisaka!"
(Nadam se da ti lijepo život teče. Šaljem ti poljubac - author's note)
To je jedna mini sličica,
koja mi je, kao asocijacija,
pala na pamet.
I tada nije nastupio kraj te priče.
Puno kasnije se odvio,
iz sasvim drugih razloga.
Danas sam razgovarala sa ženom 
koja je puna utisaka
i konfuzno se (ne) nosi s njima.
Nije ih uopće očekivala u životu.
Desili su joj se...
Uh, ona teška varijanta, da.
Na pitanje kuda s njima i kako dalje i kada će proći,
predložila sam joj nešto što nikada nikome nisam.
A, napravila jesam.
Treba kupiti lijepu, privlačnu, pravu bilježnicu.
Da... znaaam... tko još kupuje bilježnice!?
Ali, treba prava bilježnica.
Treba i prava olovka.
Ili, ako baš mora, 
kemijska kojom se lahko piše, 
bez upiranja.
I treba tajno mjesto u kući,
gdje će ta bilježnica stajati.
Onda se valja koncentrirati
i točno, mudro, jasno, pametno, jezgrovito
postaviti sebi 
pravo, krucijalno pitanje.
Nije uopće lako.
S obzirom da često ne pogodimo srž problema koji nas muči.
Sve nabrojimo, ali bit nam se nekako omakne.
Pravo pitanje se napiše na prvoj stranici.
Sve iduće neispisane stranice na privlačne crte,
služe da bi svaki dan,
kad nam padne na pamet 
novi zaključak,
kao posljedica razmišljanja,
jer stalno vrtimo goruću nam temu 
i premećemo je, htjeli, ne htjeli,
zapisali isti među "duševno crtovlje",
 mukotrpno 
jer je vlastoručno, 
umjesto tipkovnice.
Ponekad zapisujemo stvari koje 
naoko nemaju veze jedna s drugom,
ali o tome ne treba razmišljati,
samo gomilati
sve što navire iz nas.
Znat ćemo kad smo napisali zadnje slovo.
U toj 'tajnoj bilježnici' tada će ležati
 naš najiskreniji odgovor.
I znat ćemo što dalje.
Hm, puno je zdravije tako,
nego sve držati sapeto u svojim dubinama,
koje nisu predviđene da budu
 čarobna lampa, ćup ili ibrik.
Hm, puno je lakše,
nego sve razasuti na prijatelje,
što iz četiri razloga ionako nije dobro.
Hm, puno je jeftinije od Shrinka.
I vrlo je pošteno prema sebi.
via Pinterest - Tiffany & Co.

15.8.14.

Meet me in Central Park

Ostalo mi sunce kroz krošnje.
Ostala mi ptica koja šetka.
Ostale mi tvoje sretne oči.
Ostao mi zvonki smijeh.
'So, you think you're big?'
Ostao mi osjećaj bliskosti.
Ostala mi radost zbog susreta što nas čeka.
Ostao mi podsjetnik koliko u stvari vrijedim (hvala na tome).
Sve je ostalo zapisano u meni, danas.
Trebala sam to.
Jako.
Ozarena ću
 u maniri Rimskog carstva 
sebi poslužiti voće sada,
dok čekam omiljeni film.
You've made my day!
via here

Maryam Mirzakhani

11.8.14.

Treptanje trepavicama izazvano mirisom

Uopće nisam kalendarski određena.
Kao što me ni uzrast ne određuje.
Poštujem ja sva pristojna pravila,
ali ostala baš i ne.
Nego, ovo kalendarski...
Meni je tek danas ljeto zamirisalo.
Jučer sam osjetila mir u sebi,
sve je nekako sjelo na svoje mjesto
neko blaženstvo,
koje me kao nježni kovitlac zagrlilo
i osjetila sam se... sigurna.
Probudila sam se sama od sebe.
Kao što je Kerum u jednom radijskom razgovoru rekao,
(hahahaha, skoro mi fali)
pričao je kako se on baš nikada ne budi 'nasilno', 
odnosno budilica ga ne 'trza iz sna'.
On to... sam obavi.
'Prirodno'.
Eh, tako sam se kerumovski probudila ja.
Uz pjesmu cvrčaka,
koji ljeti zborski zamijene pjesmu iz ornitološkog raja
podno mojih prozora.
Otvorila sam 'škure' 
i po prvi puta u ovoj sezoni
snažno je zamirisalo - ljeto!
NEODOLJIV MIRIS.
Ravan mirisu pitospore.
Ravan mirisu svježe naoštrenih olovaka.
Ravan mirisu brnistre.
Ravan mirisu nove kožne torbe.
Ravan mirisu bakinog 'portuna'.
Ravan mirisu kiše.
Ravan mirisu božura.
Ravan mirisu 'Karbon' ljepila.
Ravan mirisu šminke za usne.
Ravan mirisu benzinske postaje.
Ravan mirisu pašticade.
Ravan mirisu oprane robe.
Ravan mirisu jedrilice.
Koji u gornjim notama ima miris ugrijalih borovih iglica,
ispod te  privlačne oporosti, namirišeš morsku sol,
pa toplu crvenkastu, puderastu zemlju
i breskve čiji ti sok curi do laktova.
Sklopiš oči i osjetiš sebe do stopala,
promeškoljiš crvene nokte
jer ti se čini da nečujno hodaš po sjenovitoj kamenoj stazi,
prema ranojutarnjem uvaljivanju
pod glatku morsku površinu
koju ne remeti nitko 
osim tebe...
via frsh gipsy

link within

Related Posts with Thumbnails