OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

19.05.2016.

Male pričice s putovanja 3


Jedan od najljepših dana 
provedenih na savršenom kraju svijeta
 bila je subota u Palm Beachu.
Prethodio je i kasni 'brekkie',
poslije i  kava i 'doughnut' na benzinskoj postaji
u maniri 'Thelma & Louise',
mislim na izgled stanice, prodavača, proizvoda, krafni i posjetitelja,
u filmu ceste.
Volim ugođaj tih usputnih stanica izvan grada,
gdje prodavači uvijek izgledaju 
nevjerojatno dobro pronađeni likovi za ulogu,
gdje je gotovo petnaest stupnjeva hladnije nego vani,
gdje možeš naći najčudnije proizvode,
a osvijetljenje i likovi koji se nečujno motaju među policama,
dok se čuju samo zvukovi klima uređaja
i blagajne koju prodavač sporo upotrebljava,
pojačavaju ugođaj
koji prethodi 
oružanoj pljački 
omanjih razmjera,
no opasnoj
svejedno.
U trenutku dok sam se paralizirana od hladnoće
grijala pred aparatom za pravljenje kave,
napela sam tijelo, 
očekujući komandu pljačkaša 
ili hitac iz vatrenog oružja,
tako kad se bacim na pločice 
ili se gromada od Gorana baci na mene
ono da me zaštiti,
da ne budem mlitava pa stradam,
nego napeta da se očuvam od loma
pri udarcima i nagnječenju.

I ništa se nije dogodilo...

Izronili smo u tamnim naočalama 
kao Blues Brothers,
na najjače sunce.
Dok se ulijevalo gorivo,
kava se naslonila na užareni krov Audija
i umiješalo se mlijeko i šećer,
progutao se 'doughnut', 
ulijepili smo se marmeladom,
potegli gutljaje mrzle vode iz boca
i krenuli putem
ostavljajući iza sebe oblačić prašine.
Izostalo je da se plahnemo u WC-u,
kao inače.
Bili smo friški, nasmijani, raspoloženi i pričljivi,
uz dobru muziku koja nas je opuštene vodila do Palm Beacha.

Mjesto po mojoj mjeri svakako je Boathouse na Balmoral Beach-u.
Tamo su upravo dovršavali svoj ručak brojni ljudi,
grupice koje su se za drvenim stolovima smijale,
dok su im ležerno odjeveni konobari nosili hranu 
u keramičkim zdjelama morskih boja.
Dvojica konobara, goli do pasa,
čija su se mišićava tjelesa ljeskala na suncu,
punili su starinsku kadu gomilama leda
i zadijevali boce u taj led koji je primamljivo šuškao.
Mi nismo jeli.
Zapanjio me taj prostor nad morem, u moru, 
isturen sve do daleko od plaže,
sazdan od svijetloplavog i bijelog drva,
prepun cvijeća izgledom vrijednog pojedinačne pažnje
koje raste u ukrasnim teglama
primjerenim, recimo, privatnim vilama španjolskog stila,
odvukli mi pogled kliješta kojekakvih rakova
i repovi gigantskih škampa,
koji su izvirivali, 
ali i divno mirisali,
u prolazu prema nečijem nasmijanom stolu.
I ljudi su bili odjeveni u tim pastelnim bojama,
bojama koje idu uz more,
uz ljetovanje,
iako je jesen,
ljetovanje nikako techno - tipa, 
ljetovanje pravog tipa,
kakvo ono zapravo mora biti.
Zamijetila sam da se nitko ne fotografira,
nitko ne priča mobilnim telefonima,
nitko se ne dere na djecu
izvikujući brojne upute, pravila i bojazni,
dok ista, slobodno, bosonoga skakuću pokraj plićaka,
na drvenom mostu
ili gdje li već,
no niti oni ne urlaju, ne cmizdre, niti zapomažu,
sve nešto bez uzrujavanja.

Goran mi je pokazao na obraslom brdu u daljini, 
jednu nisku kuću s crvenim krovom 
i svjetionik,
 kako se već zamišlja široki i dobro održavani svjetionik 
u pričama.
"Tamo idemo!"
Činilo se daleko. 
Što je i bilo. 
Četrdeset i pet minuta visoko. 
Oko tisuću ili koliko li stepenica, 
utabanih i nepravilnim drvima 'sagrađenih' u brdu, 
oblikovanih u pjeskovitim i kamenitim stazama.
Na jednostavnu primjedbu
"Pa ti si u japankama?"
i kako se nije sjetio upozorenja da dođem u tenisicama,
jednostavno je dodao samo
"Nema veze, bit ću solidaran..."
izuo patike i iz 'gepeka'
izvadio svoje japanke. Wow!

Bosi smo odgazili preko nestvarne plaže,
koja ja, kasnije u sumraku
izgledala kao scena iz ratnog filma u Vijetnamu,
ali u doba kada zavlada mir.
Bosonogi zbog toga jer je pijesak svugdje jako dubok,
i nemoguće je hodati 
bez da ti noge dobrano ne upadaju 
u tu finu, toplu dubinu.

Započeli smo s penjanjem 
u tim poslijepodnevnim satima.
Sunce je već imalo rumeni odsjaj.
Sretali smo penjače tu i tamo,
penjače od beba, koje su nosili na prsima,
do žilavih i mišićavih staraca,
za koje bi čovjek rekao,
naročito u našoj zemlji,
da im je mjesto ispred televizora
ili ispred kućnog ulaza, najdalje.
Svi nasmijani te mimoiđu,
mimo tvojih nogu,
mimo džungle oko tebe,
mimo mirisa tog raslinja
koje poznam još iz svoje glave 
iz doba dok sam uživala u Mowgliu,
kao malena curica .
Svi te pozdrave.

Jedva sam se penjala.
Kad bi mi se srce uzlupalo,
stali bi i osvrnuli se 
na ono što smo ostavili iza sebe.
A, ostavljali smo svaki put 
sve veću i širu sliku fantazije!
Što smo bili na višoj visini,
vladala je tiša tišina.
Pomalo je sve postajalo nestvarno.
Ne od napora u mojoj glavi,
nego istinski.
Dosegnuli smo svjetionik.
Dosegnuli smo spokoj.
Samo nas je vjetar mokre hladio.
Mirisni vjetar,
jer Australija sva miriše.
I u mom srcu,
ali i stvarno.

Goran me pjeskovitim stazicama,
odveo do posebnog mjesta.
Dvadeset i tri puta sam ciknula, 
jer me ubola neka vrsta bodljikavog bilja,
ali 'Pa šta onda, i mene bode' 
nije mi baš dalo prostora da se žalim,
nego lijepo poslušno i bespogovorno hodaš
kroz ljepotu koja te dekoncentrira od jaukanja.
Prometneš se u avanturistkinju,
koju ništa ne smeta,
a postignuto ne dozvoljava da se osvrćeš
na trivijalne stvari.
Recimo, kasnije me netko priupitao ima li gore zmija,
ali nisam bila ni promislila 
mogu li bosim stopalima zagaziti na koju.

"Dođi, oprezno, do ovdje. Znaš li što je ovo? The Lion King..."
Djetinji osmijeh koji smanji mog ogromnog Simbu 
na one dimenzije koje sam nosila u naručju,
kojeg sam držala za ručicu.
Simba i ja sjednemo, tako
 na veliki sivi glatki kamen
koji strši iznad pogleda 
koji oduzima dah.
Sjedili smo u tišini,
vjetar nam je kovitlao oko lica,
ali ne neugodan.
Čudno je gledati valove 
koji dovršavaju ocean 
do pijeska boje karamela,
bez zvuka.
Daleko smo od zvukova.
Na vrhu svijeta.
Ispunjeni nekom jakom energijom,
o kojoj niti ne pričamo,
nema potrebe,
osjećamo je
i napajamo se uspješno,
uspješnije nego sam ja nedjeljom pronašla 
kiosk za 'ričarđanje' Opal kartice 
kojom sam se vozila vlakom i autobusom 
lijepim gradom Sydneyom.

'Sunset' se spuštao sporo, ali sigurno.
Bilo je vrijeme da snimimo mali film.
Odnosno da je budem snimatelj,
a da Goran s te stijene uputi svoj topli pozdrav
i prenese tu čudesnu, jaku energiju 
nestvarno lijepe prirode
 jednoj bolesnoj ženi koja je upravo dovršavala svoj život 
na drugom kontinentu, 
onom koji mu je bio drugi po redu.

Bio je zadnji tren da siđemo s brda.
Između ostalog, jer su meni na nosu 
bile naočale za sunce.
One koje ne mogu skinuti
jer su mi ujedno i oči.
Provjetreni, 
napunjeni novom snagom, 
dirnuti, 
zdravo umorni 
i nezdravo gladni,
"Ako se ne odemo nahraniti, poješću tvoju nogu",
sišli smo hitrije od penjanja, 
sve do plaže,
one iz ratnog filma koji se odvija u Vijetnamu,
ali u doba mira,
kada ljepota još više boli 
jer dolazi intenzivnije do izražaja.
Uhodala sam u to more,
smočila hlače,
oprala umorne noge,
stopila se s tom zemljom 
u kojoj se nalazim.
I mokra otišla dalje.

Mimoilazili smo se s brojnim vjenčanjima,
u džungli, na plaži, na tratini, po putu, 
ispod bijelih šatora, 
u restoranima uz put,
dok smo tragali za našim,
kojeg smo našli na jednoj plaži,
u kojem smo se savršeno najeli
u maniri grupe fizičkih radnika
koje nitko ne kontrolira.

Doma su nas dočekali prijatelji,
sjedili su na podu vrta,
jer je vrtni namještaj bio sklonjen,
kako bi se tikovina pofarbala.
Slušali smo Goranove priče 
s detaljima života u Kuvajtu.
Tiho se i zanimljivo završavao dan
među voštanicama,
na jastucima...
via HERE
via HERE
via HERE
via HERE





The Lion King

13.05.2016.

Male pričice s putovanja 2


Žešće od nesvjestice koju se trenutno i lako izazove
prilaskom s leđa 
čvrstim prislanjanjem
maramice natopljene kloroformom 
na usne i nos,
zaspala sam prvu noć 
u velikom i dobrom krevetu.

Iz sna, bez zvukova, snova, boja, ičega,
prvo jutro trgnuo me poljubac u razbarušenu glavu.
Lebdeći između sna i jave,
sneno sam odigla
glavu s jastuka
i kroz pramenove kose
ugledala nekoga na vratima 
osunčane bijele sobe.
Ogromna silueta poprimila je, 
samo zbog prepoznatljivosti one vrste 
koju bi svaka majka
valjda i slijepa,
prepoznala uvijek i u svakom trenu,
oblik mog djeteta.

Osmijehnula sam se na tiho:
"Spavaj još, samo sam se morao doći uvjeriti
da si ti stvarno tu. Ne mogu vjerovati, majko, da si ovdje...!"
Obuzelo me treperenje srca prepunog ljubavi,
malo posebnije vrste,
kao svim onim majkama 
čije dijete živi sedam godina 
tisućama milja daleko,
što naravno podrazumijeva 
vrlo ograničeno viđanje
za vrijeme njegovog 
dovršavanja stasavanja
 u odraslog čovjeka.

Vrata se zatvore i ja obuhvatim pogledom 
prostor oko sebe,
uvijek s onim iznenađenjem svojstvenim doživljaju 
kada legnete u nepoznatu sobu u mraku,
pa ujutro imate drukčiji doživljaj.
Tog prvog jutra 
razgledala sam kroz sunčani zrak 
svoj novi boudoir,
u kojem ću se 
baš svako iduće jutro,
bez obzira na vremenske prilike,
na sat,
na snove,
buditi ispunjena srećom,
na koju sam se, sama sa sobom i utiho - snebivala,
a nakon tri tjedna je konačno i rastumačila sebi.

Objašnjenje je bilo jednostavno:
pronašla sam komadić neba 
ispod kojeg sam se 
ja 
osjećala 
u potpunosti 
ja!
Prvi puta u životu.

Nenadmašna spoznaja 
koja me obuhvatila,
bolje reći zgrabila neočekivano
i nije me više pustila.
Ni sada kada više nisam tamo.

Tako od prvog udaha
tog mog novog rođenja, što li je već,
svakim satom i danom
bilo je jasno da pojam 
umor ili mučni jet lag,
odlaze u ropotarnicu.

Otprilike se, na novom kontinentu, 
desilo čudo,
kao da mi je vrstan umjetnik
dlijetom otukao oklop koji me bio okovao,
vrlo vjerojatno još od malih nogu,
a koji se učvršćivao i zadebljavao desetljećima,
potpomognut onim manje dragim otegotnim okolnostima,
nesigurnostima,
legendarnim traumama iz djetinjstva,
te je taj isti stručnjak 
svjetski oslobodio
 konačno 
pravu mene.
Najprije sam se u sebi
 ushićeno čudila,
ali onda sam potvrdu 
jasno čula iz drugih usta,
bez da sam išta pitala.
Nakon vrlo malo vremena,
opušteno sam prestala 
s tim iščuđavanjem,
jer mi se sviđao 
svaki novi detalj mene.

Osim svih bezveznih stvari koje su me opterećivale 
bez da sam ih svih bila svjesna,
odbacila sam i svojih dvadesetak godina viška,
koje ionako niti ne odgovaraju mojoj prirodi,
niti mojoj zavidnoj energiji.
Kako sam ih zbacila,
nisam ih više ni vratila.
Ni po povratku u moju zemlju,
koja se iz daljine okarakterizirala
nešto kao 'gerijatrijska'
bez obzira na životnu dob!

Netom nakon buđenja,
iskočila sam iz velikog kreveta,
jutros bez životinja u kadi,
 prepuna energije, volje, želje, snage i radosti,
kao da sam se samo teleportirala tamo
i za tili čas istuširana bila spremna 
za brižno njegovanu tradiciju:
australsku 'brekkie' kulturu!

Naravno da sam imala 
i poseban privatni užitak,
vezan za gomilu malih i velikih razgovora,
smijeha i zadovoljstva 
jer sam bila sa Sinom,
prvi puta samo nas dvoje,
bez obitelji,
ovog puta oboje - odrasle osobe.

Osim privatnog,
generalno sam uživala u jutarnjoj vožnji,
ne znajući da li me ljepota spopada kroz prednje staklo
ili otvoreni krov automobila,
dok smo klizili prizorima,
sve jednim ljepšim od drugoga.

Kako ću ovdje 
samo ukratko reći moj utisak,
za koji su me uvijek svi priupitali tamo
kao prvo pitanje,
najjednostavnije je kazati 
kako je Sydney kompilacija svega najboljeg 
što sam vidjela po svijetu!
Stojim svjesna, prisebna i ozbiljna uz ovu izjavu.

Tu spadaju raznorazne stvari,
neke od njih bi bila prepoznavanja
šarma Južne Amerike, 
pariških mansardi, 
predivnog Vancouvera, 
londonskih scena, 
balkona New Orleansa, 
poslovnih zgrada New Yorka, 
privlačnosti centra Tokya, 
ljepota pitoreskne južne Francuske, 
raslinja iz vrhunskih filmova, 
kalifornijskih plaža, 
irskih litica,
tipičnih kuća San Francisca, 
engleskih parkova, 
impozantnih zgrada velikih europskih prijestolnica............ 
sve uz opipljivu opuštenost življenja koja me bacala u trans, 
ali uz dodatak europske elegancije,
uz prepuno stila u svim oblicima, 
na ljudima, zgradama, jelima, vrtovima, automobilima, vrsti življenja,
stil koji me očarao 
i neosnovane predrasude 
očito nedovoljno obaviještene mene
 rasule su se baš iznad prve šahte na ulici 
gdje su nepovratno kanalima otišle 
negdje prema oceanskim dubinama... 
da, srela sam i Portugal, srela sam svašta tamo, srela sam veliki dio svijeta, 
no ne na lasvegaški način imitiranja, ovo je sve bilo - zapravo.

Usmeno pričam (po kućama) opširnije i decidiranije,
a ovdje sam upravo završila s nabacivanjem natuknica.

'Brekkie' je genijalna stvar.
Drugačiji i gospodskije oblikovan od 'bruncha'.
I kava....ah, kava.....sve vrste kave..... ooooh, kavaaaa.
Definitino jedan od detalja koje Sydney čine 
jednim od najboljih,
za me najboljim,
gradom na svijetu!
(Po povratku sam vidjela slučajno ovo: KLIK !)

I tako sam ja lijepo,
 iz aviona na jarko sunce,
slasno nahranjena i kofeinski osnažena,
dospjela do - plaže, 
odnosno - plaža.
Smilovao se Sin na uprto sunce u moju kosu,
pa sam dobila slamnati šešir
s većim obodom
i krenula u šetnju neznamkolikodugu,
šetnicom iznad plaža,
s jedne na drugu,
iz divote u divotu,
iz slike u sliku,
obavijena intenzivnim mirisima mora,
rascvjetalih grmova i stabala,
toplog finog i čistog pijeska
koji nije ni bijele, ni sive, ni crne boje,
nego zlatne boje prepečenca 
koja se savršeno slaže s bojom jako plavog neba,
jako plavog oceana,
jako bijele pjene valova,
jako lijepo isklesanih tijela
čije tkivo nije niti kao u Kaliforniji,
a odgovor je - zdrava prehrana!
O hrani drugom prigodom,
hrani koja me vratila u djetinjstvo,
u zaboravljene okuse...
No, pijesak nevjerojatne boje 'beškota'
ide sasvim dobro i uz predivne kuće
s prostranim trijemima i terasama s prozirnim ogradama
kako bi stanovnici imali nesmetan pogled na modri horizont
iz svojih ležaljki, sjedaljki, fotelja,
kuća čija se vrijednost računa puno jednostavnijim ciframa,
fino u milijunima,
milijun, dva, tri, četiri, pet, 
 do koliko god želiš, hoćeš, možeš.

Mogućnost šetnji je beskonačna,
svaka lijepa,
svaka maksimalno korištena, 
jer živi se vani,
upija se svježi zrak
kad god je to moguće i nemoguće.

Pa, tako promiču raznorazne fizionomije,
jednako ležerne kao i život tamo,
svaka ljubazna, susretljiva, srdačna i nekako, normalno pristupačna.

Život na zraku, mirisnom zraku.

Miris koji nisam mogla objasniti decidirano,
ali prisutan u svakom mom udahu 
na prekrasnom 'kraju svijeta'.

Uključite muzičku pozadinu i prošetajte sa mnom:

KLIK !
KLIK - walk videos !
(zanimljivo mjesto za groblje)
(ako bosonog iskoračiš iz automobila i odeš jesti Thai s guštom - dobro je)
(trgovina muških cipela s unutrašnjom i nevidljivom potpeticom,
kako bi i oni nižim rastom, a koji osjećaju to kao manu,
na poslu imali... veće samopouzdanje)
via HERE
via HERE


link within

Related Posts with Thumbnails