Probat ću, samo...

Kad ti nije u prirodi ili u opisu devijacije

manijakalno čišćenje,

a uhvatiš sebe da POLIRAŠ starinski namještaj 

do visokog sjaja - zastaneš.

Najprije se ismiješ do suza,

onda začuđeno pogledaš svoj odraz 

u visokom sjaju koji si stvorio,

pa potom i u muzejski primjerak kanočala,

ali - naopako!

Tako sebe bolje opomeneš da su te brige 

zadnjih dana 

izludile  do maksimuma,

pa promisliš da moraš nešto 

instant smisliti

i odreagirati, 

na vrijeme.

A i dobro bi bilo da opet spavaš cijelu cjelcatu noć.

Kako si bistra osoba,

već imaš savršen odgovor, jasno!

Sjetiš se da je izvlačenje iz situacije 

koja te progutala,

prirodni povratak u prvobitno stanje.

Koje točno, nisi siguran,

ali najbolje je što prvobitnije.

Kako ti je bedasto ići toliko daleko,

da odjednom izađeš vani 

gola i bosa,

samo s odranom kožom neke životnije na sebi

i s toljagom u ruci, 

radi kasnog povratka kući,

jer, em će ti biti zima,

em ćeš osvanuti u novinama,

em možeš platiti globu kao nedolični razgolićeni turist,

em ćeš se smrznuti,

em se možeš ubosti na nešto oštro jer se ne metu ulice više, 

kao nekada...

Eh,  ključne riječi 

'kao nekada' 

odzvone ti u primozgu,

to je to.

Dovoljno se vratiti 

u vrijeme kada su se ulice mele 

grubom metlom od pruća.

U vrijeme naših baka.

Sasvim dovoljno.

'ajde, neloše, jer barem si odjeven.

Znači, heureka mi zasjaji nad plavom glavom:

zaboravit ću na tren da posjedujem automobil,

pa ću fino pješke otići obaviti što imam obaviti.

Kao u ona doba...

Živim u Splitu,

gdje velika većina odgovora na pitanje 

gdje se nešto nalazi,

započinje s onim čuvenim

'znaš di je Auto Hrvatska?'

Na to uvijek, ali uvijek umrem od smijeha.

Ja danas moram još dalje od 'Auto Hrvatske',

znači čeka me dobar komad puta.

Čovječe, koliko ranije trebam krenuti?

Čekaj, kojim putem, ako idem pješke?

...!?!

Definitivno krećem 

kao u davno doba,

kada se uglavnom hodalo,

kada si imao dovoljno vremena 

da gaziš koliko gaziti treba,

kada si gledao naokolo,

ljude, 

zgrade, 

stabla, 

prometne znakove, 

izloge, 

nebo,

fizionomije,

frizure,

tratinčice,

motoriste,

djecu koju vuku da požure,

natpise na vrećicama,

cipele...

Jer nisi imao opterećenje 

mobilnim telefonom,

koji ti sada ne dozvoljava

kao patološko ljubomorni partner,

da ga na sekundu zanemariš,

a ti si privržen preko svih granica,

pa se daješ sav, sav, saaav, bez ostatka,

kao ja ovih dana...

samo ne partneru:)

Barem ću nekolicinu stvari ovih dana vratiti 'u staro doba'.

Dok se ne osovim opet sva prepuna energije koja obara.

Nije nužno da upletem pletenice oko glave, ipak...

idem naoko normalnog izgleda, 

samo pješke na zadatak,

pod pseudonimom Mrs Avira.