OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

05. 02. 2017.

Imam nešto reći uz film 'Moonlight' ...


Prvo kliknite na soundtrack ispod,
neka ta prekrasna muzika 
bude vaša tiha glazbena podloga
dok čitate ovaj post.
Nek' vam bude ugodno,
jer ako ste u žurbi,
radije odustanite od čitanja,
odgodite za malo kasnije,
ne stoga što nećete biti koncentrirani na nešto velevažno,
nego iz sasvim jednostavnog razloga,
da se mic po mic učite 
kako se ono živilo bez stresa
prisutnog u svakoj 
i najmanjoj
i najbezveznijoj
i najnebitnijoj
i najkratkotrajnijoj 
situaciji 
jednog 
dana
u
 vašem 
životu.

Zadnji dan 
mog odležavanja gripe,
posvetila sam,
između ostalog,
gledanju još jednog od filmova 
nominiranih za najbolji ovogodišnji film.

Divno sam se smjestila u mom salonu,
imala sam svježe ubranu lempriku u visini očiju,
imala sam domaći špinat,
fini objed,
kišu vani,
smirenu nedjelju,
jedno dijete mi je skuhalo ljekoviti čaj od trava
i donijelo na vrata mlak i mirisan,
drugo dijete, koje je letjelo ovih dana 
nekoliko puta po svom rajskom kontinentu,
sletjelo je nazad na svoje mjesto
i ja sam,
kose skupljene u punđu,
u 'oćalinima',
revnosno pristupila gledanju ovog filma.
Nikada ne čitam kritike filmskih kritičara
o filmu koji još nisam gledala.
Volim bez sugestija pogledati svaki film,
jer ga gledam za svoju dušu
i bez potrebe da u društvu ispadnem solidno obaviještena.
Tako nisam ni za ovaj,
a nisam ni nakon gledanja.
Hajde da, stoga instant zgusnem ovdje 
nekoliko svojih misli,
pa da mirno uzmem 
debelu knjigu 
koju trenutno čitam
i dovršim svoj dan
u netom promijenjenoj 'celeste' posteljini.

Svakako da je film opet za preporuku drugima,
koji, kako vidim, zdušno navraćaju u
'Moj salon za durenje'.
S obzirom da više manje čitate kritike 
prije gledanja,
znate otrpilike o čemu se radi.

Film je jako dobar,
težak,
fantastično odglumljen.
Interesantno je, 
kako je 
više od nekoliko (!) 
iznimno bitnih tema 
sabijeno u njemu.

O zlostavljanju neću. 

Dalje...

Film je o crncima,
volim takve filmove.
 I nisam rasist.
A moj jedini stvarni dodir 
s tim 'pitanjem' bio je
u situaciji kada sam imala za razmisliti
kako bi izgledalo da jedna tamnoputa djevojka 
uđe u moju obitelj.
Tada sam i utvrdila da nisam rasist,
jer koliko god se 'busamo u prsi' 
svi redom 
kako "naaaaravno da nismo",
kad se zatekneš usred 'situacije'
tek tada ti neka pitanja padnu na pamet,
ona neka o kojima ne razmišljaš,
u kavanskim čavrljanjima
ili salonskim intelektualnim prepucavanjima,
onako ofrlje na licu mjesta izgrađujući svoje mišljenje,
potpuno nesvjesno nastojeći prikazati sebe
kako bi silno želio,
odnosno kao nepoterećenu, otvorenu, pravednu i dragu osobu.
Ipak, kada se nađeš usred situacije,
ponešto se drukčije roje misli.
Recimo, postaviš sigurnosno pitanje 
osobi koja je u takvoj vezi,
da li se nosi sa stanovitim posljedicama koje se mogu 
odraziti na buduće živote potomaka
koji nijedno neće imati niti tvoje crte lica,
da zanemarimo sjajnu tamnu put,
koja je zapravo lijepa,
i još nekoliko dalekosežnih pitanja
kojih treba odmah biti svjestan
iako se možda nijedno neće nikada postaviti
ili će se postaviti u nekoj predalekoj budućnosti.
I slično...
Svakako, jedna od gorućih tema uvijek,
a pogotovo sada.

Film je o homoseksualnosti, također.
I tu, opet, svi graknu, 
slobodoumni,
divni, 
svjetski,
normalni, 
ljudski,
kako nemaju ama baš nikakav problem s time.
Pa se svi javno pridruže paradama,
uslikaju se,
nose zastave duginih boja
i ponovno u razgovorima,
iznose svoje stavove
koji dobro zvuče,
štoviše skoro i sami uvjereni u iste,
koji dokazuju njihovu veličinu, osviještenost, zrelost.
I onda se desi da čuješ
te iste svjetske ljude
kako se gnušaju filmova
a la "Brokeback Mountain"
ili "The Danish Girl"
i sličnih.
Nije da imaju išta protiv,
i da, pridruže se javno gay paradama,
podržavaju oni homoseksualce,
neka ljudi slobodno žive kako god žele,
ali komentari najnižih vrsta
ili gađenje,
 pobjegnu im
bez da uopće uprate
da time ne potvrđuju svoje 
uobičajeno svjetsko mišljenje
u javnom debatiranju.
Uvjerila sam se puno puta u to.
Prešutjela bih svaku takvu situaciju.
Da im ne bude neugodno.
Imam i prijatelje homoseksualce
i ne uočavam nikakvu razliku
ili nesnalaženje u komunikaciji i prijateljevanju,
premda sam heteroseksualna,
pa se iznenadim 'do daske'
kada me na 'različitost'
upute ta tuđa mišljenja,
koja se izlanu vrlo nezgodno.
Jedna od mojih omiljenih knjiga,
vrhunska je Holinghurstova "Linija ljepote",
koju sam prestala preporučivati,
kada mi je nekoliko strastvenih čitača
oba spola,
vratilo gotovo odmah,
jer 
'može biti vrhunska, ali da me ubiješ neeee moguuuu to nikaaaako, fuj'.
a knjiga je o homoseksualcu.
Prekrasna, maestralno napisana, sa strahovito dobrim uvidom u život Londona osamdesetih godina, fantastično jasno opisanih emocija, ma savršenstvo...
Ali, greškom, nije heteroseksualna.

Stalno se svi nešto prave svjetski, a nisu... nisu nimalo.
Ni istinski.
Nisu iskreni.
Ne razmišljaju zaranjajući dublje u sebe,
a da pri tome ne vode simultano računa 
da li će ono što kažu, napišu, objave
naići na uvažavanje ili divljenje
publike oko sebe.
Najteže je biti iskren na glas
i dosljedan sebi,
ma kakav bio da bio!
I da te pri tome 'boli uvo' o imidžu.
U biti, to znači biti cool.
Ostalo je jadnički.
I prepoznatljivo je,
koliko god mislili da inteligentno prikriju
to što su u duši 'fake'.

Upozorila sam na film,
koji je u tri dijela napravljen,
tri poglavlja o odrastanju
i traženju samog sebe.
Mali crnac.
Ostalo ćete doživjeti snažno,
budete li se odlučili pogledati ga.

Još jednom, soundtrack je fantastičan.
Ako imate strpljenja i za to.
Ostavljam to vama.

Ako sam, možda, djelovala oporo,
što sada ne znam,
jer ovog puta se neću vraćati na napisano gore,
namjerno,
nisam... 
nisam jetka, nego sam samo napisala 
ono što mislim,
ono što mi se nakon filma 'Moonlight'
uzgred provuklo mislima....


Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails