Zadnjih dana nisam bila od puno riječi,
ono 'generalno' - kako bi kazala jedna moja spremačica,
iz doba spremačica koje su se nečujno i spretno vrzmale po mojoj kući.
Uvijek se tuđmanovski nasmiješim na tu riječ,
jer je Njoj bila naaajdraža.
Odnosila se naravno na - generalno pospremanje.
Obožavala je tu 'važnu' riječ,
koju bi ponovila bezbroj puta,
s posebnim izrazom lica.
Draga, nevjerojatna žena...
Dakle, generalno sam bila šutljiva, jel'!?!
Svu sam energiju preusmjerila na
konkretno premetanje činjenica
u ritmu rada moždanih vijuga
uz tihe, ali jasne prateće vokale "Intuicije"
(oni me uvijek prate).
Iz studija sam provirila nosom tek jutros.
Pomalo samo.
Da, potreban je bio studijski rad.
Kad moraš dooobro nešto 'protresti',
najbolje je ne rasipati snagu
šakom i kapom
negdje usput
ili na trivijalne stvari tipa mlaćenje prazne slame dokonosti radi
ili zbog eventualne uboge kompenzacije.
Jasno, najčešće nisi svjestan tog 'usput'...
Koncentrirana snaga donosi rezultat,
po mogućnosti ispravan.
Vrlo polako se rastežem iz
Le Penseur pozicije,
nimalo nagle kretnje ne poduzimam.
U međuvremenu je stiglo proljeće.
I u Barceloni.
Samo se trebaš odlučiti koja si,
jesi li Vicky ili Cristina ili Maria Elena,
ako si žensko.
Ili u kojoj si mjeri Juan Antonio Gonzalo,
ako si muško.
Kroz svježe mediteransko jutro odzvanja moj smijeh.
via EL MUEBLE
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.