Čistina, bistrina, milina

Treptajima sam potpomogla 

sporo subotnje rastvaranje trepavica.

 Prvo sam ugledala savršene ružice.

Zapjevala mi je duša na tu ljepotu.

Onda sam ugledala sve ostalo.

Sunčano, subotnje, salonski, sama sam sjajno doručkovala.

Sama sa sobom posve jasna.

Što je daleko najvažnije.

I kad nije najidealnije.

Nakon što me je gripa opustošila,

i ne samo gripa,

vjerojatno je vrijeme 

da opet budem, 

hm, kompaktna.

Sva tako solidna, izašla sam vani 

i jedva prepoznala vlastiti kvart.

Toliko je sve bilo ljepše nego sam pamtila.

Svaki sedmi korak 

pričinilo bi mi se 

da sam teleportirana 

kojih šezdesetak godina ranije.

Tako su danas izgledale kuće, vile, uzbrdice, vrtovi, 

boje zgrada, ulica i neba,

takvo je bilo osvjetljenje,

takvo je bilo i ozvučenje.

Nije bilo ljudi... gdje li su nestali?

Nije bilo parkiranih automobila!?!

Lagano sam šetkala i zavirivala u prekrasne vrtove.

Pjevušila utiho Doris Day.

I disala, bez kašlja, miris razbujalog zelenila.

Koja blagodat.

Koji spokoj.

Koja lakoća.

I onda sam, prolazeći pokraj vile 

s rastvorenim prozorom,

 začula kako netko svira piano...

i sjetila se da ne svira meni.

Morala sam se tren malkice korigirati 

opet do one čvrstine,

ali i to mi je pošlo za rukom....

Otrijeznila sam se od dorisdejovskog štiha

tek nešto kasnije,

dok sam pripremala obiteljski ručak,

preobrazivši se u ženu iz sjeverne Hrvatske, 

hahaha,

pa su se svi iznenadili 

kiselom repicom s grahom i gibanicom!?!

Sklad suprotnosti

Neka sedmica puna oprečnosti,

oko mene i u meni.

Raznoliki događaji, upakirani u harmoniju, čudno.

Neočekivane smjene raspoloženja - posve zdravog tipa.

Hepiendovi kao točke koje sjaje s ruba mog osmijeha.

Tren pljušti luda i zaglušujuća kiša.

Tren iza sunčanih naočala trepćem put blistavog sunca.

Jedan dan curry chicken.

Drugi dan njoki.

Vijesti o haljinama s dodjele Oscara.

Vijesti o dječjim svađama Vladara.

Nekoliko gradova, nekoliko  država, nekoliko kontinenata 

kao potpuno normalna stvar u mojoj svakodnevnici.

Topla iznenađenja koja me zadovolje,

 pa omamljena pročitam 

u jednom dahu

LIJEPU KNJIGU 

"Brooklyn" 

koju svakako preporučam! ! ! 

Odložim LIJEPU knjigu,

ustanem s enormne, divne moje postelje,

pomirišem smilje i kovilje,

koje mi donesu ljeto sasvim blizu,

tik do uha, nosa, obraza,

skuham kavu,

stavim šlag na njenu toplinu,

pojedem kolač, 

gledam kišu koja se slijeva

niz enormno visok francuski prozor. 

Vozim, kada nitko ne vozi, 

jer je vidljivost - nula.

I slušam muziku.

Osluškujem što li dolazi slijedeće..?

Savršenstvo kroz kišne kapi

Kako je život zgodno složen.

I kako se dade lako iščitati vlastito stanje

iz svakog prizora

u kojem se zateknemo.

Ne uspijeva bespotrebno varanje samog sebe,

ne uspijeva bezvezno glumatanje zbog navodno 'vis maior',

ne uspijeva budalasta obmana koja nam ovlaš pobjegne...

 jer smo, možda, tako navikli.

Onako je kako je,

s bilo kakvim kulisama unutar kojih se taj trenutak krećemo,

pod bilo kojom vrstom osvijetljenja,

s bilo kakvim glavnim i epizodnim glumcima oko nogu,

sapeti bilo kakvom kostimografijom,

pod bilo kojom trenutnom režiserskom palicom.

I najsumorniji dan može biti savršen

i nablistaviji dan može biti jeziv.

Sve ovisi samo o jednome - kako smo, u nutrini, mi sami.

Teče jedan temperamentno pljuskoviti dan

u mom gradu na jugu,

a ja sam - dobro.

Svima želim ugodnu nedjelju!

I uvijek ono... ako i nije baš nešto,

potrudite se nešto od nje napraviti... uvijek vrijedi taj trud,

a ako ne upali - proći će i taj dan.

visit Pappa Bear !

Zanosna detektivska priča: Zov kukavice

Ne znam točno što mi je... 

ovo uopće nije žanr koji inače čitam.

Mijenjam se?

Nova faza?

Nova ja!?!

Debela, 

podatna, 

pravog formata, 

dobrim bojama oslikana 

knjiga, 

sama mi se turnula čvrsto i sigurno 

u spremno raširene dlanove.

Rastvorih je široko.

Udubih lice 

zatvorenih očiju 

u njezinu nutrinu 

i kad sam duboko nanjušila 

onaj najbibliotetskiji miris,

kojemu odoljeti ne mogu.... 

aaah, bila je moja.

Tek nakon namirenih tih osjetila,

vidjela sam da je Robert Galbraith

pseudonim J.K.Rowling!

I onda sam iz knjižnice došla kući

i razboljela se.

Vjerojatno kako bih mogla uživati, 

sporo čitajući štivo 

koje me išarmiralo 

vještim nizanjem riječi 

do rijetke taktilne dimenzije

do ošamućenosti...

nevezano uz povišenu temperaturu.

Poludjela sam.

Besramno uživala u svim slikama, likovima, doživljajima

koji su bili vješto ponuđeni 

mašti mojoj,

na finu razradu.

Da krimić...c,c,c.

Ali, da - krimić!

Savršenstvo.

Jedina osobna primjedba je način 

na koji se odvije 

dobro smišljeni kraj,

kao kod većine takvih knjiga - unaglo se stušti sve 

u jednom dahu,

ali, svejedno... štivo je ispisano uživalački.

Poslasticu od knjige zalijevala sam toplim kakaom.

Goruću mene grlio je golemi Cormoran Strike.

Groznicu mi je otjerala londonska atmosfera.

Iz dana u dan bivala sam sve bolje.

Dok i orhideje u mom Salonu nisu procvjetale kao da živim u Kostariki.

A, ne živim... (smijeh)

http://robert-galbraith.com/books/the-cuckoos-calling/

Lepa Smoje - uz 95. rođendan

" Očeva smrt mi je bila strašan šok. Počela me mučiti teška, olovna tjeskoba. Nije prolazilo, a u Splitu mi nisu mogli pomoći, pa sam na kraju otišla u Zagreb, na Rebro, kod profesora Betleheima, najboljega zagrebačkog psihijatra. Provela sam nekoliko dana u bolnici, a on mi je onda savjetovao da odem u hotel, i da svaki dan dolazim na seanse. Tako sam neko vrijeme bila u Palaceu. Odakle je mama stvorila novce za to, nemam pojma.

Betleheim mi je rekao: "Lepa, vi ste pametna žena. S tim ćete se boriti do smrti, i sve je u vašim rukama. Sami se morate izborit." A, Bože moj, jasno, kao i za sve u životu. Tko će ti pomoći? Jest, jedino mi je moj Smoje znao pomoći kad bi me uhvatila tjeskoba. Bio je moj najbolji psihoterapeut. Zagrlio bi me i rekao samo: " Ćićo moj." To je bilo naše, "ćićo moj."

Profesor je dobro rekao, to traje cijeli život. I sada me zna uhvatiti, pa se držim na jakim tabletama. Nekad se ta bolest zvala veltšmerc, svjetska tuga, bol svijeta. Ja sam od tih tipova: izvana sve veselo i "lako ćemo". A unutra se napunilo patnje i tuge. Samo što ne dam nikome da zaviri.

Dok sam se ja tako liječila u Zagrebu, moj se Smoje, kako to već valjda ide, u Omišu spetljao s jednom kolegicom, učiteljicom. Ali učiteljica je bila ljubomorna i u jednom napadu đelozije iskidala  mu je sve moje slike. Jadan Smoje, šta će, zove on mene: "Lepa, dođi, molim te. Teško mi je, pomozi, poludiću!"

A ja na psihijatriji!"

iz knjige "ONA" Lepe Smoje

Rogaška Slatina, 1949

Mislim, moramo stariti, jel'!?!

I to uredno izvodimo od kad smo se rodili.

I od toga često pravimo 'big deal'
u tamo nekoj dobi
koja opsjedne misli 
(u nezanemarivom postotku)
oba spola,
srećom - na određeno vrijeme.
Neki se i jako teško nose s istim.
Možda se teže nose oni koji su navikli 
na račun svog izgleda 
'dobijati' dosta toga, 
od puke ljubaznosti okoline do tkoznačega.

Svakako,
 nije li izazov 
od sebe napraviti ŠTOS 
i kad je mladost još samo 
na fotografijama i u srcu!?!

Sigurno veći štos nego u mladim godinama
lansirati svoj izgled 
u bilo kojim okvirima,
 kvartovskim, školskim, uredskim, gradskim, međugradskim,
privatnim, javnim!

Da bi se uživalo u tom izazovu,
nije presudan toliko novac,
koliko mladost koja teče venama 
onih koji su iz kategorije
'ljudi bez godina'.
A, poznajem ih.
I obožavam.

Carmen Dell'Orefice (84)

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

Glancanje s ljubavlju

Kako bi to bilo zgodno i praktično 

kada bi olako mogli

srebrninu koju nosimo u sebi,

jednostavno povaditi, 

uglancati, 

vratiti na mjesto potom, 

pa pospremljeni, očišćeni, sjajni zakoraknuti dalje.

Nema sumnje da nas veliki broj točno zna 

koje bi dijelove trebalo "luštrati",

jer su vremenom pocrnjeli, 

zbog neupotrebe, upotrebe, pretjerane upotrebe, 

zanemarenosti ili krivog rukovanja.

I premda neke ogrebotine nikada ne možemo ukloniti,

sasvim drugačija je slika kada se očisti srebrnina 

od crnih naslaga.

Nisam prvi puta u životu 

radi osobnih dijelova

koji zahtijevaju 'glanc',

stavila rukavice, 

raširila novine,

uzela flanelastu krpu,

četkicu i "Sidol".

I čak podigla kosu na vrh glave da mi ne smeta.

I čak stavila pregaču.

I čak upalila tranzistor.

I čak jasno osjetila voljni element.

I čak odredila dovoljno vremena,

kako bih bez odvratne stiske s vremenom,

mic po mic dovodila svaki komad u svoje najsjajnije stanje,

ono KAO za izložbu.

Pohvalno je osjetiti kada dođe vrijeme za to...

još pohvalnije uraditi isto.

Dobila sam pismo od nepoznate osobe.

To mi se često događa.

Svaki puta me iznenade i strahovito ganu riječi koje pročitam,

 hrabrost i povjerenje ljudi da iskreno napišu o sebi,

a najviše čienjenica da netko u mojim riječima pronalazi 

utjehu, mir, radost, snagu.

Iako, ja sam isto od krvi i mesa, kao i vi.

Ne postoji li ovaj blog upravo iz tog razloga

da sama sebi dadem oduška za mali milijun stvari!?!

Ovo je post posvećen toj osobi koja mi se jučer obratila.

Tvrdi četvrtak i kad ga šapćući izgovoriš

via here

Upravo sam postala svjesna 

da sam više puta već izdvajala

 ovaj dan u tjednu, 

kojeg su mi puna usta 

kotrljajućeg mu izgovaranja.

Upravo mi je sinulo 

da možda to ima veze s činjenicom 

da sam se rodila u četvrtak. 

Mislim, ne bavim se time, 

ali tako zvuče oni koji time barataju, 

pa ti nadmoćno sipaju neke čudne zaključke,

znakovito te gledajući u oči.

Teče sunčani kotrljajući dan.

Skrila sam se od javnosti.

S razlogom.

Zimski vrt se čini idealnim rješenjem.

Toplo, vlažno, mirisno, udobno, tiho, prelijepo... malkice nestvaran osjećaj.

Mjesto koje i bez ostakljenih površina postoji 

pod mediteranskim nebom, 

ako ste lude sreće 

da vam je tamo adresa.

Svakako danas sebe moram izložiti takvim uvjetima.

Dobro je znati kada sebe trebaš spojiti na punjač.

I gdje je taj prokleti punjač više...

Namjerno ne navodim 

razlog 

zašto provodim svoj četvrtak ovako,

jer, koliko god nema više mogućnosti 

komentiranja na blogu,

dobijam ljubazna pisma u kojima se dragi ljudi 

raspituju za moje 'stanje', zdravlje i slično.

Nema potrebe, hvala vam, vjerujte mi na riječ! 

I dok se odvodim u navedene uvjete,

Kći me brutalno omete i sasjekne 

 komentiranjem nečeg netom saznanog iz nekog od medija:

"... eto, jesi li možda znala zašto mjehur popušta..."

Ah... brzo se skrijem iza tamnih naočala

te zakoračim tamo gdje 

nije potrebno slušati o Kegelovim vježbama.

 

via here

via here

via here

via here

via here

Gibamo se, znači živimo

- KLIKNI -

Važno je to gibanje.
Ponekad automatski premećemo nogu pred nogu,
ponekad s predumišljajem i vrlo koncentrirano, koračamo.
Najčešće se prilagođavamo automatski,
ako smo nadareni u tim životnim adaptacijama.
Dobro, talentirani ili priučeni, svejedno.
Kako je najvažnije ne zaustaviti se,
jer tada opasno gubimo ravnotežu, 
bez obzira na zategnutost nevidljive čelične sajle
i rastvoreni živopisni kišobran u ruci, 
čim osjetimo da posustajemo,
potrebno je nagnati sebe 
na daljnji pokret.
Ako je mogla svladati Baby u "Prljavom plesu", može svatko,
bez obzira na spol, gabaritete, gipkost, dob, 
pogreške kojih postanemo svjesni u hipu jednog jutra, 
ili djetinje traume koje ometaju samopouzdanje,
pokret je nužan.
Sve otegotne elemente treba zanemariti,
sebi izrecitirati ono čuveno 3,4 sad
i pogleda uprtog u svijetlu točku prema horizontu,
to svoje stopalo pokrenuti.
Gdje? Kamo? Kuda?
Ako i ne znamo baš točno u tom trenu 
odgovore na zemaljski postavljeno pitanje,
nije kraj svijeta.
Osjeti se u dnu svoje nutrine taj nemir 
potreba da se nešto pomakne,
da se pokrenemo,
da mooooramo nešto..,
da sebe potvrdimo 
samim kretanjem... negdje.
Poslije shvatimo da smo bili odvažni,
tim jednim jedinim korakom.
Skoro pa bi napisali knjigu o sebi,
snimili film,
režirali kazališni komad,
skladali operu dostojnu uspješnosti onih od prije nekoliko stotina godina.
Trud koji se isplati,
kao moderni vježbači koji pohode teretane 
samo radi osjećaja kada prolaze ispod okvira vrata 
iznad kojih svijetli 'exit'
 tog istog mučeničkog dana.
Multitalentirani smo u tom našem gibanju,
od akrobatskog hodanja po žici,
do nenadmašnog snažnog strastvenog ritmičkog flamenca,
kada u svaki i najsitniji i najbrži i najbolniji zvučni udarac potpeticom,
unesemo svoj najžešći temperament,
stvarajući požar divljenja vrijedan. 

Duy Huynh

Knjiga. Film.

Prava poslastica ljubiteljima dobre knjige.

Netko me priupitao zašto malo više ne napišem o knjigama koje spomenem...

- Zato jer ja nisam kritičar i nije na meni da iznosim svoje mišljenje,

osim u razgovorima iz života.

Samo mi ponekad strastveno pobjegnu neki osobni dojmovi,

 al' oprošteno je kad je zbog uzburkanih doživljaja,

a i ovo je samo - blog jedne žene.

U današnje doba, puno više ljudi odgleda film,

to im je 'jednostavnije'... :)

Počme tako u doba školskih lektira,

instant se zadano štivo odgleda,

prepišu obrađene lektire s interneta

i 'ne treba uopće čitati'...

E, pa i ovdje postoji film.

Sa sjajnom Helen Mirren.

Izložbica za prestanak glavobolje i maštovite snove

Jacek Yerka