Žena koja je voljela čekaonice

Često virtualno (rekla sam: virtualno!) sjedim na kolodvoru.

Na nekoj plastičnoj narančastoj stolici,

sumnjive čistoće i s ponekim urezanim inicijalima.

Čekam.

Ili dočekujem, ili se opraštam.

U zadnje vrijeme se, u većem postotku - opraštam.

I u tome se fino može steći rutina.

Nije da ne boli.

Ali,  stjecanje rutine omogućava da lakše sebi ponavljaš 

tu besmislenu rečenicu,

s kojom se ne miriš, ali je mantraš do iznemoglosti:

'ovako mora biti'.

Obično nastojim da je moja virtualna čekaonica 

američkog tipa.

Uvijek sam voljela u takovima boraviti.

Naprosto je drugačije...

odteretnije, bolje, podnošljivije.

Recimo 'DMV' s najšarolikijom populacijom,

gdje me zadivljuju osobe iz kluba +90,

starci koji isto čekaju nove vozačke dozvole, 

iako ih je doslovce donijelo do čekaonice,

jer se jedva kreću...

Ili, uzmimo rafiniranije čekanje u

 banci, recimo.

Evociranje mog bankarskog čekanja

pruža mi spokoj.

Sa 45 C i sljepila od blještećeg sunca,

kroz vreli kovitlac vjetra,

uroniš u hladnu, mirnu, tihu banku.

Prigušeno svjetlo dopire sa svjetlarnika s krova,

kroz zatamnjena stakla.

Čak i kirurško zeleni zidovi su prihvatljivi.

Art deco foteljice, oker boje, među egzotičnim (pravim) biljkama.

Ni šalteri nisu kao šalteri uz koje sam odrasla.

Ni prostrani, dobro opremljeni toalet,

u kojemu se možeš i tuširati tren,

nije neprivlačan.

Ipak, nadivnije su žene-čekalice

 koje pletu tople (?) džempere,

čekajući svoj red.

Fascinirana sam time jednako kao i crnačkim frizurama,

odnosno instalacijama, koje te živopisne žene nose na glavama,

visoko montirane i učvršćene šećerom i vodom,

vjerojatno trajnosti od nekoliko godina.

Ili, plavušama s kaubojskim friskama s kraja sedamdesetih godina.

Poneka Suzi Quatro također se nađe.

Nekako si u vremenski stroj usisan i lahko spušten tamo,

u mirnu zelenu banku.

Uz tihi zvuk klimatizacijskog uređaja,

smirenost pletilja i nimalo nervozna lica te obuhvate,

pa i sam potoneš, stopiš se i uklopiš u mirnu scenu.

Ali, moja takozvana čekaonica

češće izgleda kao prava balkanska.

I ne nosim pletivo,

iako umijem plesti i kukičati.

Ja čitam.

Ne da bih djelovala pametno,

djelujem već samim tim što nosim naočale:)

Knjiga je moj najbolji prijatelj,

s obzirom da još nikako nisam nabavila željenog psa.

Trenutno nos zabadam u:

Paše mi, tako živopisna, 
životna, eksplicitnih opisa, brutalno jasnih karaktera, mirisa i boja,
kovitlac koji te uvuče u priču,
pa postaneš jedan od likova,
temperamentno  se boreći
 bok uz bok s udovicama...

Podsjeća me na moju omiljenu 'Como agua para chocolata',

od Laure Esquivel.

via google images

Možda bih mogla postati ovlaštena Čekalica,

pa čekati red za druge!?!

Ne znam da li da otvorim taj obrt

ili da se rađe držim 
Agencije za pisanje pisama po narudžbi!?!