Samostanski zov... moj posljednji

Bila je petkovna žega, ljetna, sunčana, jaka, kasnojutarnja.

Vraćala sam se doma, prolazeći pored omiljenog samostana, sred grada.

Svaki put kada tuda prolazim, 

ali svaki bogovetni put,

s koje god strane,

bilo stražnje gdje su prozori soba, 

balkoni na kojima se suši čisto rublje,

uredno pometeno dvorište s gredicama cvijeća

bilo s prednje strane, gdje virim u raskošan vrt 

i divnu fasadu koja izvire iz bujnog zelenila,

čeznutljivo promatram tajnovito zdanje

i baš svaki put mi padne na pamet miran život 

koji se odvija na toj adresi...

vrijedan rad, zadani red, predanost molitvama i specifičnost takvoga života,

koji sam više od nekoliko puta poželjela.

I, tako danas, prolazeći pored omiljenog mi mjesta,

još ljepšeg, jer se zelenilo savršeno isticalo

ispod instant nagomilanih oblaka,

zabilježila sam taj prizor na nekoliko fotografija, 

sebi za dušu.

Promislila sam kako bi izgledalo

 da pokucam tamo, gdje je netom nestala jedna časna sestra,

brzo zatvarajući željezna, teška vrata.

No, umjesto da sam i ja nestala iza zidina, prošla sma mimo njih, 

gotovo svečanim korakom... dalje.

Prošle su mi kroz glavu sve zamišljene scene,

skrivene tamo gdje kročila nisam...

Cijelim putem sam odvijala taj film u glavi,

sve do velike samoposluge u koju sam skrenula

po nekoliko potrebnih stvari za ručak.

Još uvijek sam imala držanje jedne od redovnica,

dok sam se smireno gibala među policama

i  nečujno uzimala potrebno.

Nije mi dugo trebalo da nađem sve što trebam,

usput misleći kako je spas biti sklonjen od užeglog asfalta

među rashlađenim prolazima 

s uredno složenim namirnicama.

Došavši do blagajne,

ostala sam iznenađena gužvom 

koja se tu odjednom stvorila.

Pomahnitalo se tražilo kišobrane!?!

Bacivši brzi pogled prema staklenim stijenkama 

iza ramena blagajnice s Dolly Parton frizurom,

vidjela sam da vani bjesni oluja, 

gotovo je bio mrak, 

harao je pljusak najžešćeg karaktera!!!

U svega nekoliko minuta 

sručilo se nebo na zemlju.

Progurala sam se i dograbila mali bijeli kišobran, 

potrpala sve kupljeno u veliku torbu,

te izašla u - potop.

Jedina ja.

Ostali se nisu usudili, dok se ne razrijedi 

teška kišna zavjesa.

Nakon nekoliko koraka, shvatila sam da je nemoguće 

hodati u japankama,

koje su zaostajale za mnom,

pa sam ih izula i nastavila - bosa.

Kroz centar grada, hodala sam bosa,

prelazila velike prometnice 

s malim bijelim kišobranom u ruci,

te unatoč njemu bila sva mokra

i scene samostana zamijenila je poznata scena iz filma 'The Notebook'...

Mislim da sam tada NA-PO-KON i ja shvatila 

da nisam rođena 

da bi se zaredila,

kako su mi već govorili najbliži...

Iako sam jednom isprobala kako mi stoji odora

(za kostimiranu zabavu, doduše)

koju sam priželjkivala tih nekoliko puta,

teških puta...

nakon tri muža i dvoje djece

i zavidnog broja iznizanih životnih situacija...

svjetovno nastavljam živjeti.