O čemu sam sinoć mislila, dok sam kosu češljala

Jedan od momenata kada se jako dobro 

napravi retrospektiva raznoraznih događanja,

svakako je - češljanje kose prije spavanja.

Nekoliko vrijednih trenutaka opuštenosti, ali i koncentriranosti.

Dante Gabriel Rossetti, 'Lady Lilith' - 1868

U tom trenu spojen je

specifičan, ljekoviti zvuk četke koja prolazi kroz kosu

i blago milovanje tjemena svaki put kada se dodirnete.

Po žustrosti ili sporosti kretnji, već znate kako ste.

Ako sporo češljate svoju kosu, spokojni ste,

ako se timarite odlučno, napeti ste, umorni ili ljuti.

Probajte timarenje uvijek pretvoriti u damsko češljanje,

time ćete nasilno sebe primiriti.

Spokoj koji vas bude obuhvaćao,

očitovat će se prvo kroz neodređeni pogled 

koji počme bludjeti nekuda u daljinu...

u tih par minuta 

posvećenih samo sebi.

Postižete tada sličnost trenucima dosade, 

koje inače nemate nikada,

osjećaj koji je, u stvari - vrlo potreban.

Usporeno će se presložiti misli, 

koje se roje i talože ili vrtlože cijeli dan.

Iznjedrit će se zaključci bez stresa.

Potezi četkom će se tada malko produljiti,

odugovlačit ćete s prestankom te radnje,

dok potpuno ne osjetite onemoćalost,

koju opuštanje izaziva.

Ljutnja, razočarenje, zabrinutost,

pretočit će se u prividnu ravnodušnost, 

kao sponatani poklon sebi,

kojim se štitite prije sna,

kojim se nagrađujete, opravdavate, ublažavate.

Stavit ćete sebe, onakvu kakva istinski jeste,

u prvi plan... barem u tim minutama.

Sjetit ćete se da ste sposobna, dobra, važna, 

da postojite i vi,

uz ostale najvažnije aktere vašeg života.

Sinoć sam se češljala pred starinskom psihom 
koja je pripadala mojoj pratetki,
lijepoj, s dva bočna ogledala, 
sjedeći na baršunastom tabureu.
Misli su isprva bile uskovitlane.
Kroz misli su se provukla neispunjena obećanja.
Ne moja, nego ona data od drugih.
Samo nekoliko najupečatljivijih.
Sjetila sam se faca koje su izgovarale ta neiznuđena obećanja,
gorljivost njihova izraza, sugestivnost dok su se unosili u moje lice, 
serioznost i svjesnost datog trenutka.
Sjetila sam se kako su svi ti bili jedinci u majke... 
slučajno ili ima 'nešto i u tome',
hm, ne znam... možda.
Da je moj život snimljeni film,
rado bih im sada  poslala odabrane scene,
da se gledaju i mooožda posrame
ili barem zamisle,
pa ne ponove tu grešku.
Ne bih to uradila iz odgojnih razloga, nikako!
Dobro znam od najranijih dvadesetih
da se nikoga ne može prodgojiti.
Obećanja su ostala u zrakopraznom prostoru
ili samo u mom sjećanju, nebitno... lebde, isprano.
Izdvojila su se tri jedinca iz života.
Njihova obećanja nisu jednake težine bila,
niti sam za svakoga ja 
pomicala brda i doline
 jednakom silinom.
No, za svakoga sam mijenjala krajolike.
Za nekoga i potpuno,
uz sve visoravni, rijeke, jezera, pritoke, ušća.
Kako je moje češljanje odmicalo,
a kosa mi dopire do struka, pa posla ima,
prokrvljenost se glave poboljšavala masažom tjemena
i ja sam sve uspravnijih leđa sjedila,
bez naročitog napora,
držalo me nešto nevidljivo, čvrsto, iznutra.
Nestalo je početne ljutnje zbog neodržanih obećanja,
jer sam uvidjela da nijedno nije - moje.
Nasmiješila sam se odrazu u ogledalu.
Kad je kosa bila već sjajna,
sjetila sam se kako će se jednom, pred svoj kraj,
podvlačeći crtu života,
sjetiti neispunjenih obećanja
ili propuštenih prilika, 
i bit će im, jadnima, žao.
I to je sve što će tada imati.
Oni koji budu dementni, bez ikakvih uspomena,
sigurno će imati moj mjesečni posjet,
kada ću njihova kolica odgurati 
do malog jezera u parku sanatorija,
ispod kakve vrbe negdje, 
pokraj klupice, 
na koju ću sjesti 
i davati im brižno
zgnječenu mekanu bananu 
malom žličicom,
nježno im brišući usne 
koje će sličiti na one koje su... davala obećanja.
Na tu scenu sam se stvarno smilila,
oprostila im svima u hipu ono neispunjeno,
poželjela zdravu starost
i otišla na počinak,
relativno čilo,
i s radosnim, toplim mislima
o provedenoj večeri
u razgovoru sa svoje dvoje djece,
koja su me s ljubavlju gledala s blaženog ekrana.

Da, treba se neko vrijeme češljati, pred spavanje...

Odškrinut ćete vrata moćnog rezervoara 

u kojima je pohranjena nevjerojatna snaga,

a nju ćete svakako upotrijebiti - sutra!

Sjetit ćete se da ste žena... uz ostalo.

Kad odložite četku,

jedan pogled u ogledalo,

izmamit će osmijeh,

na blagost, odjednom prepoznanu,

zaboravljenu inače, u moru događanja,

koje vas nose, pronose, uznose, odnose.

Prije nego ustanete s baršunastog ili satenskog taburea,

koji, i ako nije takav, bit će u vašoj glavi,

osjetite enormno zadovoljstvo sobom.

Tada se možete pridružiti čovjeku svog života 

koji vas čeka da mu se pridružite u raskošnoj postelji.

Bez ljutnje, ako već hrče bučno,

jer ga je, jadnoga, svladao san ratnika 

koji se lavovski brine za svoju obitelj

i za svoju kraljicu, jedinu, ljubljenu gospu, 

koju je, iz ljubavi čiste, napravio svojom.

One koje ne čeka 
veličanstveno dizanje i spuštanje 
junačkih prsa 
u praznoj im postelji,
osobno grlim s osjećajem,
želeći mirnu noć
i lijepe snove.