U kući moje majke

Jedan od prošlih dana bila sam pozvana na ručak kod mame.

Svi moji dragi bili su raspršeni geografski, nejednako i raznoliko.

Nisam bila najzaigranija, najviše zbog viroze koju sam odhodala,

koja se sad u prehladu pretvorila, da mi ne bi bilo dosadno,

a onda i zbog nekoliko usputnih momenata.

Bila sam sretna kad sam dobila majčin poziv na ručak,

koji je uvijek svečanost u domu u kojem sam odrastala,

pa makar samo nas dvije 

sjedile za divnim stolom.

I povišena temeperatura 

koju sam osjećala u sebi, 

bila je nebitna.

Prije nego sam sjela objedovati, 

otišla sam u mali obilazak,

što uvijek radim na toj adresi.

Ovoga puta iznenadili su me 

romantični jesenji detalji,

neki koje sam, jadna, i prvi put vidjela uživo.

Recimo... nisam znala kako točno raste lješnjak...a, šta ću kad nisam sa sjevera!?!

Recimo... bila sam zaboravila kako izgleda glog!?!

Recimo... kako miriše opjevana dunja!?!

Recimo... kolicni su žarki šipci od kojih se pravi najbolja marmelada za palačinke!?!

Ozarila me ta divota, pomalo zaboravljena.

I tako, zahvaljujući majčinoj najboljoj prijateljici, 

inače vrsnoj etnologinji,

lijepoj i zanimljivoj dami,

često se posjete toj rezidenciji 

spontano pretvore u inspirativne čajanke, razgovore, male izložbe.

Obožavam takva iznenađenja.

I takve ljude.

A, te dvije gospođe, 

koje svako popodne ispijaju 

najrazličitije, najegzotičnije, nikadzanjihčula čajeve,

uvijek na najelegantniji način,

počaste me s vremena na vrijeme tako 

posebnim i pamtljivim doživljajem.

Hvala im.

Međutim, nakon vikenda, 

i u moj dom stigao je divan buketić

i stigli su veliki kesteni,

Prvprođena mi je donijela miris Zagreba na dar.

Ove godine je intenziviranija čežnja za jeseni,

zbog ljutog ljeta koje kao da nema namjeru otići do Božića...