Remember when “Happily Ever After” was enough!?!

Zateknete li se u bajci, 

posve neočekivanoj, 

vrlo osobnoj,

koja sadržava elemente 

nevjerice i ushita -

sretnici ste.

Lijepo je proživjeti nešto što krasi 

biografije povlaštene skupine.

Elem, treba biti zahvalan,

bez obzira na

 završetak bajke.

Znam, lako je meni pametovati sa strane.

Lako je biti mudar, kada sam nisi osjetio na svojoj koži 

emotivne eskapade, 

neslućene uspone i 

treskajuće bolne padove,

ono kada ti život nije pravocrtno i pristojno posložen,

lišen nepotrebnih analiza, filozofija i burnih momentata,

pa živiš jednu ugodnu predvidljivu svakodnevnicu,

kao temelj male privatne sreće,

koja stres ne poznaje.

Ne, ne pravim se pametna,

samo mislim na 'povlaštene' koje je dotaknuo 

bajkoviti čarobni štapić,

no izostao je happy end,

pa doživljavaju melodramu.

Na one iza kojih je 'Titanic',

koji s pojasom za spašavanje

 plutaju,

smrzavajući se, 

premda je ljeto.

Gdje čak postoji dodatni efekt, 

jer za ruku drže čvrsto

i bez namjere da istu puste,

 Jackovu mušku ruku,

u ime svih danih obećanja 

i emocija koje su bajku 

začinile bile.

E, vi, dragi moji, koji unatoč ljetu

imate zaleđenu kosu,

vama se obraćam,

želeći da vam s neba dođe snaga 

kako biste ipak ispustili, otpustili

 tu ruku koju stiskate,

kako biste počeli misliti na sebe,

jer možda ni Jack nije bio Jack...

Možda ste puno bolji, iskreniji, dosljedniji, famozniji, ljudskiji, topliji bili vi!?

Umijte Jacka,

 ogolite ga,

neka iluzija prestane biti l'accessoire,

neka dobije realne konture

i ode, potone, nestane,

barem što se tiče vas.

Mjesto mu je negdje drugdje,

bilo to sjajno nebo

ili pak modro dno oceana.

Možda nije zaslužio, prepoznao, znao, ao, o...

vaš siguran stisak.

Znajte da mislim danas na vas koji drhturite!

Šaljem vam blagu, gotovo majčinsku toplinu.

via google images

Danas je pravi dan da se požele bitne stvari

ili barem da se prizove snaga

da te iste velike stvari riješimo.

Ja ga doživljavam značajnim, također.

I Vela Gospa je.

I rođendan velikog Meštrovića.

I dan kada je rođena divna žena 

iz bivše-bivše tazbine moje,

koja je uvijek bezuvjetno voljela i mene i moju djecu,

koja je bolesna sada...a ja s ljubavlju mislim na nju.

I dan kada ljeto prestaje biti žestoko,

prelazeći u najljepši doživljaj,

nakon što turisti odnose svoju buku i preplanulu put na sjever,

ostavljajući nas, ljude s mora 

da idilično provodimo dane svježeg kupanja,

dane mirisa soli, kojeg više ne ubija nadljudska žega,

dane koji poznaju ponovno popodnevni maestral,

dane koji imaju nestvarna jutra i još divnija predvečerja,

koji odišu nekim spokojem u zraku,

koji nas grle kao u djetnjstvu,

poznato, milo, utješno, blisko,

koji su dovoljno topli da otope više taj led iz Roseine kose

i ugriju joj sleđenu ruku koja je gotovo obamrla od 

snažnog, najsnažnijeg držanja ljubavi...

http://www.youtube.com/watch?v=Sw_IXsFRusw