U zoru me probudilo sunce.
Nestvarno lijepo.
U nevjerici sam se pridigla u krevetu i
pogledala kroz trepavice
prema zelenim griljama.
Ni tračak svjetla nije dopirao iz tmastih oblaka
koji su se nazirali na nebu...
A ja... ja sam bila obasjana
sunčevom svjetlošću.
Najprije pramenovi kose rasuti po ramenima,
pa osjećaj topline na usnama.
Kako je sunce izranjalo iz mora,
bivala sam zagrljenija,
do mojih morskoplavih noktiju na nogama.
Jasno sam vidjela sjaj.
Savršeno sigurna da me
budi i najljepše grli
neko drugo svitanje.
Slatko me bolila ta ljepota i
osjećaj koji me obuzimao.
Lebdjela sam u nekom zrakopraznom prostoru,
u nekoj vremenskoj rupi,
nesigurna jesam li budna ili ne,
je li netko preselio moj krevet u Bermudski trokut
ili na nebesa.
U isti mah sam osjetila toliku sreću
da se ne bih bila uzrujala ni da se radilo
o rajskoj adresi.
Trajalo je neodređeno.
Dugo je trajalo.
Možda se radilo o minutama,
možda više,
vanvremenski potpuno.
Primala sam tu energiju,
svjetlost,
ljubav,
život...
mirno i ushićeno.
Gotovo nisam disala... dobro se sjećam toga.
Kada se rodio dan,
hrabro sam pogledala u sunce,
bez boli u očima,
dopušteno mi je bilo da ga zauvijek upijem,
kao da imam pravo
samo na jedan put.
Kada sam osjetila da mi srce bubnja od uzbuđenja,
legla sam na leđa,
osjećajući i dalje toplo zlato
koje se prolijevalo po meni.
Bezglasno su me opekle vrele suze
koje su kliznule s vanjskih kutova očiju,
toliko krupne da sam čula muklo bubnjanje
kada bi stizale do jastuka.
Bila sam na sedmom nebu i
nije mi se vraćalo dolje...
Kada sam se opet probudila,
nebo je bilo predolujno teško,
nisam vidjela zlatnu stazu na pučini,
ni noge nisu bile obasjane...
Ali, enigma je ostala,
jer opipala sam jastuk
koji je bio vlažan,
a srce ispunjeno
neslućenom milinom.
Budem li dobra,
tko zna...
možda mi se posreći još nekada
ovakav san
od kojeg mogu živjeti.
iz privatnog albuma - fotografije kojima sam bila probuđena u ranu zoru
