dar za dušu

"Draga...

...bilo je to proljetos. 

Hodala sam neuobičajenom rutom, nesvakodnevnom, ipak u okviru ili oko okvira mog američkog kvarta. Bilo je to jedno od onih subotnjih samostalnih lunjanja, bez točno određenog cilja i dnevnog reda, više zbog šetnje... ali s fotoaparatom u torbi, kao odrazom spremnosti na iznenadne skrivene kutke, koje onda volim i slikovno zapamtiti. Kasnije, u nekim svojim siromašnim danima, dok traju kiše i tama, nahranim sebe prebirući po svojim zapisima. U tim istraživanjima često sebe, potpuno sponatno počastim najnevjerojatnijim prizorima, divnim ambijentima, rijetkim predmetima, slučajnim susretima sa zanimljivim likovima, koje više nikada neću sresti. I oni i ja ostajemo obostrana nepoznanica... ono divno neobavezno poznanstvo koje nam obilježi dan, katkada i dulji period. Šteta da ne mogu zabilježiti i mirise čudnih, skrivenih knjižara i trgovina za koje mi nije jasno kako opstaju. Svako to mjesto život je za sebe, u kom sam najčešće jedina prisutna, prepuštena vlastitom užitku od strane prodavača, vlasnika, osobe koja sjedi u nekom udaljenijem kutku i udubljena je u vlastiti svijet. Za nedavne ekspedicije, pred jednim ulazom primijetih lutku od svile s naznakom 'vintage sale'. Instinktivno skrenem i pored nje uronim u polumrak gdje me dočekaju drvene, trošne stepenice. Bez razmišljanja škripavo počmem koračati prema gore. Činilo mi se da će me dočekati ostarjela, previše našminkana žena s kristalnom kuglom na baršunastom klimavom stolu. Zateknem se u jednom stanu, ogromnom divnom stanu, a u njemu... prošlo stoljeće. Ah, koja divota... Kad sam ugledala torbicu za teatar, jedna jedina osoba mi je pala na pamet - ti! 

Svjesna osmijeha na licu, promislila sam kako bi bilo ugodno i dobro u tvom društvu njuškati ovakvim mjestima, uranjati u kojekakve priče, pa onda počastiti sebe cappuccinom, sladoledom ili čašom finog rosea i čavrljati o svemu i svačemu... 

Primila sam težinu hladnih perlica u ruke, otvorila unutrašnjost, pronašla originalno ogledalce, vidjela da je izrađena u Čehoslovačkoj, saznala da datira iz ludih tridesetih... Osjetila sam, dodirom, njenu povijest i znala da je moram vratiti u Europu. Upućujem je tebi, nazad preko oceana, odakle je došla... pitajući se, usput, koje su je sve ženske ruke nosile, u kojekakvim gala prilikama se ljeskala, koliko se puta nanosio ruž uz pomoć ovog trošnog ogledalca i gdje li je sve bila putujući svijetom, čuvajući cigaršpic, namirisani damski rupčić, kazališni dalekozor..."