moj fetiš: vjenčanja, očito

Obožavam vjenčanja, svoja i tuđa.

U mojoj zemlji ona su prerasla sve moguće ljudske okvire.

Sale za vjenčanja niču kao gljive poslije kiše.

Gotovo su identični jelovnici, uz malu razliku - riblji ili mesni,

a i sličnost 'odjevenih' sjedalica s mašnama,

predvidljivi repertoar 'banda',

kao i protokol... vlakići, odbačene potpetice s nenaviklih noga, kravate oko glave, oznojene svijetloplave košulje pod pazuhom, skidanje podvezice zubima i ostale radosti koje traju do umornih jutarnjih sati.

Vrijeme je, možda, da se vjenčanja događaju u nekoj humanijoj, jeftinijoj, zabavnijoj, drugačijoj, ljepšoj varijanti.

Jadni ljudi, takvim mnogoljudnim slavljima sebe dokrajče nestajanjem energije, živaca, para,

 a mladenci odrađuju naporan događaj, trudnice u čipki na rubu su snaga...

Nije li to prekrasan događaj koji može biti

intimnijeg tipa,

a radost se može podijeliti i putem obavijesti

"svim slušateljima, onima koji me poznaju i vama u režiji" :)

Ili je štos u količini poklona!?!

Ma, nije valjda...

Višednevne ili jednodnevne, ali maratonske naporne svadbe trebalo bi zamijeniti

nezaboravnim, opuštenim, lijepim, emotivnim obilježavanjem ljubavnog čina,

kojeg prvi napuštaju mladenci odlaskom na svoje bračno putovanje, koje ne mora nužno završiti na egzotičnim odredištima... može i naprosto odlaskom u svoje mirno gnijezdo.  

C.Strasser