nešto se odužila ta pauza

Boravim u nekoj vrsti sanatorija,
samostana,
što li.

Nedostaje mi ručni rad, ostalo imam.
Lagane šetnje, udisanje svježeg zraka, obroci u točno određene sate, nekoliko knjiga, ponešto učenja, umjereno konverziranje s ljudima, rano lijeganje, lagani kućni poslovi, nepostojanje interneta i bliskih mi osoba (kao ono u varijanti neuzrujavanja).

A, meni baš sve to nedostaje, dođe mi da poludim i da vrištim sred "sanatorija", pa neka me odvedu na pravi, pravcati odjel.

Postoji razlog zašto sam smještena privremeno u oazu mira.
Nadam se uskoro će otpasti taj razlog, pa kad poludim, ali kad pooooluuudiiim... spasit ću se..!

Pored svega, nedostaje mi moj Salon, pa se durim u sobi za "Hrvatice opatice", utiho.

Iskrala sam se u sunčano poslijepodne do internet caféa , bacila se kratko i zdušno na tipkovnicu koju bih sad izljubila da nisam izložena pogledima.

Ako se cijeloj situaciji doda da sam bolesna i stavljena na Sumamed, sigurna sam da vam se "stisnulo u dnu duše".

Do skorog vraćanja u svoj život i k vama u Salon.

Hvala svima kojima nisam mogla odgovarati na mailove, jer mi se činilo pretjeranim da šaljem golubove psimonoše prema vama, još manje da usred ljetnih žega u mom kraju palim logorsku vatru radi dimnih signala sa zahvalama.
Uvijek me dirnu vaše riječi, zato skupno veliko i tiho hvala oblikujem usnama, upravo sada...read my lips.