četiri sobe gospođe Safije

... restoran, vinski i koktel bar, lounge room, ljetna bašta.
Nezaboravan ambijent, koji donosi priču o jednoj legendi iz vremena prelaznog doba Turskog Carstva u Austrougarsku.

Safijina kuća nastala je davne 1910. godine kao simbol ljubavi, ljepote i prkosa.

Dizajneri su sa posebnom pažnjom radili interijerski prostor, pazeći i na najmanji detalj prošlosti urezan u zidove soba gospođe Safije.

A ja... ja bi rado otišla danas tamo na kasni, spori ručak ili još bolje, na dugotrajnu, opuštenu večeru.

priča o Safiji

Tu u blizini Frenkluk mahale stanovaše Ahmed–bega Magbulija kći. Bješe po ljepoti nadaleko pričana uz kahve mladih begova, po sijelima Saraj djevojaka. Svi su znali i gledali Safiju. A ona, kao da je znala. Svaki dan bi oblačila košulje od tankog svilenog beza ističući svoje grudi, a zlatom vezenim fermenima iznad struka pokazivala bi svoj stas. Sve bi zakitila svojim bijelim osmijehom pozdravljajući znane njoj drage. A ona opet

kao nježan cvijetak na žarkom suncu...

Voljela je niz staru kaldrmu kroz Baščaršiju proći u sedefli nanulama da bi otišla naučiti svirati klavir. Mnogi su joj zamjerili na nauk koji ide. Novi vakat nisu mnogi razumjeli. Stare su Sarajlije utonule u stari zeman, zaneseni nadom da će vratiti ta vremena. Samo su neki bili svjesni da prijelaz donosi suštinske promjene. Takva je bila i Ahmed-bega jedinica, Safija.

Bješe takva i kada Austrijani uđoše u šeher njen diveći joj se, a ona njima. Poželi nositi haljine duge do zemlje i šešire velike ukrašene cvijećem bijelijem. Pođe na nauk ići kod grofice poznate i veoma ugledne što glasovir lijepo sviraše. Svoj glas pun sevdaha veoma brzo nauči koristiti i uz mile zvuke tog stranog instrumenta. K'o da znade šta joj novi vakat i zeman spremaše. K'o da znade...

Tako jednom idući Sarajem ugleda njega. Vitak i visok. Zlaćane kose i plavih očiju. Crnog odijela i muškog lijepog lica. Znala je da je to bio baron Von Herberstein. Sa njim bijahu dvije dame od kojih ljepše ne vidje. Poslije tek saznade da bjehu to sestre njegove. K'o da znade...

Grofica ih upozna i postade sa njima velika druga. I s njim ga upozna. A kako je samo gledaše... i tada ona znade...

Akšami prolaziše, ljudi ostajaše isti, ali izvori vodeni pođoše novu priču pisati. Proba Safija i haljine i šešire. Ugleda i doživi novi neki svijet. Bi joj drag taj svijet i htjede mu se prikrasti. A njoj neko drugi. Htjede je već od prvog trenutka pored sebe. Još od prvog sna, još od prve minute s njom pođe da voli. Znao je da je zavolio. Volio je beg-hanumu Safiju, bega šćerku.

Na vrelo se zada poći gdje sa sestricama Safija lice umivaše. Bješe ljepša nego čitav ovozemaljski svijet.

„Već mjesec dana te gledam i pratim tvoju sjenu koja me pored ovog sunca i u snovima peče. Dozvah te u svojim snovima i svojom te nazvah! Niti grob, niti život ovdje ti predodređen nije. Idemo tamo daleko od nas, daleko od svega.“

Allaha postidi, oca izgubi, majka umrje od bola, Safija ode u tuđi svijet. Kazivaše kujundžije da nikada veće ljubavi, a grješnije ne bude. Od prkosa i dokaza ljubavi sagradi se rajska kuća na zemlji u kojoj iznikoše četiri sobe, a svaka živim zlatom i srebrom posuta.

„Govorilo se“, pričaše cijeli Kujundžiluk „kako je begovica sa barunom dolazila jednom. Niko je ne vidje..“