Ja sam jedina žena koju je Neruda dao pozdraviti

Oduševljenje do skakutanja u zrak i vriskanja!

... nakon otvaranja poštanskog sandučića.

Izvadim ja, tako, razglednicu 

iz sivog sandučića 

s, još neko kratko vrijeme, 

samo tri prezimena 

na njemu.

Već sam u sedmom nebu 

i stegne mi se radosno očekivanje oko srca.

Prije gledanja slike i odakle stiže, 

odmah nestrpljivo okrenem tekst.

Lijepo ispisan rukopis:

"Nije da se ponavljam,

ali Neruda mi reče

jav' se ženi, 

rec' da je od mene!

..."

Bilo mi se ubrza na 

milu Iru.

Fantastičnu ženu, koju ne poznajem osobno.

Koja mi piše iz Čilea, Isle Negre... mati mila..!

'aloooo, Isle Negre! ! !

Iz kuće Nerudine šalje 'kartolinu' meni...

Uz ovaj savršeni tekst.

Dobro se nisam srušila.

Ali, sjela sam na kamene stepenice 

u mom starinskom

 'portunu'.

Jer, nisam mogla mrdnuti odmah 

od ODUŠEVLJENJA!

Naime, u srpnju sam pročitala knjigu 

"Žena iz Isle Negre",

koja se ubrojila u sam vrh 

značajnih mi knjiga,

koju ću ovih dana konačno kupiti sebi,

i koju sam bila preporučila na blogu,

ovdje:

KLIKNI

Moja Mater je prokomentirala:

"Dakle, samo se tebi ovakve stvari mogu dogodit'! I nikom živom drugom!!!"

Skoknula sam do nje,

s razglednicom iz Isle Negre,

u ruci,

ali i s bobićima,

ali i s ciklamama.

Naime, na današnji je dan 

umro moj tata

i htjela sam Mater zagrliti

ali i nasmiješiti malo.

Ira nas je obje nasmiješila i razgalila nam dušu.

Bobići su posebnost za mene 

još iz djetinjstva,

jer su originalno 

Tršćanski specijalitet,

a moja nona ih je cijelo djetinjstvo donosila

i to Fave Triestine su trobojni - smeđi, ružičasti i bijeli Bobići.

Svaka gospodska kuća ih je 

u davnim vremenama,

u ovo doba godine,

imala, odnosno pravila ili dopremala iz Trsta.

Oni su vezani uz listopad,

 ali još više uz studeni,

u doba sjećanja na one kojih više nema.

I da ne bude završen današnji post 

s natruhom tuge,

jer nije red vis a vis drugih,

a drugi ste vi koji ovo čitate,

a puno vas je,

a skoro podjednako oba (!) spola,

otkrit ću svoju malu tajnu.

Ne mogu reći umanjenicu,

jer bi nezgodno bilo da kažem da ću otkriti - tajnicu.

Postoji jedna značajna osoba u mom životu,

za koju nitko ne zna,

osoba koja mi je izbrisala 

samom sobom,

najstrašnije bolničke prizore i zvučne efekte 

koji su mi raznoslili glavu svake noći

 radi kojih nisam mogla dugo normalno zaspati,

plačući sam svaku noć pokušavala odagnati zadnje prizore oca...

Onda je značajna osoba, 

ne znam kako,

sve to maknula iz mojih misli

i otada mirno, sigurno usnem.

On mi nije zamjena za oca.

On je samo moj recimo, 

anđeo čuvar,

ali opipljiv, 

jer je živ i postoji.

Sinoć, uoči ovog dana koji mi je tužan,

spavala sam DESET sati,

sanjajući divno,

a u snu je bila prisutna 

cijelo vrijeme 

ta moja tajna osoba,

radi čega sam se probudila 

kao mala beba,

rumena, sigurna, nasmiješena, opuštena, pripadajuća, zaštićena.

I u to ime sebi priredila doručak s filma.

Onako... iz ljubavi.