Znam da nemate, u ovom 'zaposlenom' vremenu, ni vikendom, kamoli radnim danom, pa ni kada ste doma, ili u toaletu, ili odsutni pred bilo kakvim ekranom... vremena ili živaca razmišljati nekoliko minuta, ali, ipak možda netko provuče kroz misli, kao intermezzo za psihu, ovo pitanje upućeno samom sebi. Zanimljivo će vam biti na koji ćete to iskreni odgovor nabasati. Postavljeno pitanje u naslovu posta vrlo je jasno. I zato se zbilja koncentrirajte, nakon što odmaknete iz odgovora nabrajanje pokretnina i nekretnina koje silno želite imati, putovanja na koja možete otići i svojim avionom, jer sve ćete to napraviti, na dohvat vam je ruke. Dođite vi do odgovora, što bi se UISTINU promijenilo u vašem životu. Bi li bili sretniji, ispunjeniji, drugačiji, drugog zanimanja ili bez odlazaka na posao, ne prvi mjesec, prvu godinu, nego nakon toga, kad početna euforija mine. Biste li život promijenili ili okrenuli ga naopačke. Ponavljam, nakon što biste se ispuhali s bezgranično maštovitim željama koje biste sebi ispunili. Vrlo je teško sam sebi priznati ili jednostavno ući tako dobro u taj film, da vam bljesne odgovor. Nekima i nemoguće.
Ovo je sve zbog jedne zdušne preporuke,
jer, eto... još od doba
kada mi je bilo samo devet,
nisam doživjela da se,
kao tada,
s knjigom koju sam donijela
iz biblioteke u Tolstojevoj ulici,
ne mogu zaustaviti u čitanju,
ali ono uopće zaustaviti, prestati
gutati
slova.
I još se oblizivati.
Ima puno knjiga koje obožavam,
koje mi znače, koje su iznimno vrijedne, iz ovog ili onog razloga, privatnog ili općeg,
kojima se vraćam ponekad,
ali, ovu knjigu koju ću preporučiti svakome, progutala sam
kao što sam tada "Vjetropirku Evu"
upijala, sjedeći bez mrdanja
na nekoj neudoboj polufoteljici
u tadašnjem stanu u Avnojevoj ulici,
u mojoj i bratovoj sobi.
Još se jasno sjećam sebe
i najprije zlatnog, pa crvenkastog svjetla koje je sa zapada osvjetljavalo
tu sobu na petom katu
kockaste zgrade.
I mislim da nije ta vjetropirka bila ništa senzacionalno,
mislim da se radilo o pogođenom trenutku,
ali nenadmašan je osjećaj do dana današnjeg posve bistar u meni. Poslije se toliko puta u životu pokazalo bitnim pogađanje trenutka. Kao jackpot:)
Mislim da moram imati ovu netom pročitanu neodoljivu knjigu
"Popis mojih želja"
u kući.
I ako je nikada više ne pročitam.
Trebam je imati,
jer "Vjetropirku Evu"
nemam. Prema ovoj knjizi snimljen je film i napravljena kazališna predstava. Nije samo knjiga hit.
Francuski pisac,
dakle - muškarac,
napisao je knjigu u ženskom rodu
i sa svim tankoćutnostima koje rese nježniji spol.
Umješnost nanizavanja rečenica,
prizora s točno onoliko riječi koliko je dostatno,
bez da se išta prelijeva preko rubova,
daje ti da jezdiš kroz priču,
skoro fizički uzbuđeno.
Do te mjere nevjerojatno pogođeno napisano,
da su ga uvijek
zapitkivali i zapitkuju i dalje
kako li je uspio taaaaaaako ući u simpatičan glavni lik, a glavni lik je ženskog roda.
Odgovorio je da je uspio zbog - nedostajanja.
Silno mu nedostaje majka
i želio je produljiti njihove razgovore,
oživjeti njeno fantastično mišljenje o svemu,
nju!
I tako se pretvorio u - kitničarku, u svojim četrdesetima,
koja vodi svoj blog,
ima običan život majke i supruge,
doživljava život jasno, ne površno,
zapanjujuće je iskrena prema samoj sebi
i prema doživljajima,
i tada, jednog dana, jednostavno - osvoji jackpot...
