La famiglia

Kod none Mie, nakon večere, otvaranje darova...

MERRY CHRISTMAS ! HAPPY HANUKKAH !

Ovo je vrlo poseban Božić,

ova me godina promijenila - skroz.

Konačno.

Promijenila sam se prije osam mjeseci.

I sad sam, svakako bolja!

A, kad mogu ja,

u mojim godinama,

mogu svi!

Toliko je sve drugačije

da sam prvi put 

sama sebi 

sagradila 

božićno drvce.

Ni proslava neće biti kao sva ova desetljeća.

Sve je, jednostavno novo i kreće nekim drugačijim smjerom.

Baš čudno i značajno... rekla bih, dobro.

Želim vam sretan Božić uz moje najljepše želje ! 

Ova mi je pjesma jutros stigla iz Sydneya...

... i počela sam gledati
prvo Mariah i Jamesa...

a onda - iznenađenja!
Do kraja sam

već plesala, 

pjevala, 

napola se smijući, 

napola u sretnim suzama,

u fantastičnom raspoloženju,

plešući (s koreografijom) 

u 'akapatoju'

po Salonu,

jasno znajući 

što jako želim 

da donese 

ovaj Božić 

nama - mojoj djeci i meni ! ! !

'MAKE MY WISH COME TRUE OH'

via H E R E 

Današnja mala slikovnica...

... za opušten završetak dana amo
i za miran početak radnog tjedna tamo.
More je nevjerojatno toplo,
zrak je mirisan,
boje su prekrasne,
baterije su mi napunjene.

Sanatorij

Čim sam ugledala ovu kuću,
oživio je jedan moj san,
koji vjerojatno nikada neću ostvariti.
Ova kuća bi, 
zapravo,
bila idealna 
za taj moj plan 
iz snova.
Ja sam životno dokazano stvorena
da otvorim
sanatorij.
Ne za bolesnike,
kojima treba ono baš liječnik.
Ne ni za zlostavljane,
koji trebaju utočište.
Ne ni za beskućnike,
kojima treba krov nad glavom i hrana.
Ja mislim na sanatorij unisex tipa,
za one koji se
malo 'umore od života'.
Za 'puknuće filma',
koji apsolutno svi 
s vremena na vrijeme
 dožive.
Za privremeno stanje
'vode do grla'
kada bi najrađe
otišli preko vrata.
Ne zauvijek.
Nego ono... tren odšetati iz svog života.
Onaj osjećaj kada bi se teleportirali
u 'ono neko vrijeme kada smo bili bezbrižni',
ali smo ga prerasli.
Onda kada su nam brige 
bile svedene pod podnošljivije okvire,
samo to tada nismo znali.
Ono kad poželimo da nas 
nekakva ili stvarna majka 
prigrli, zagrli, stisne,
pa kaže da je pad sistema samo privremen
i da će skoro proći
i da nije ništa strašno,
da se samo trebamo 'rekuperati',
odnosno sabrati
i okrenuti sebi,
istupivši iz realiteta
na mali, samo mali tren.
Ono kada je dobro podsjetiti sebe
na neke zaboravljene radnje,
nešto složenije od pukog disanja,
a daleko jednostavnije od problema
koji su nas doveli u 'stanje'.
Ono kada se trebamo moći 
ponovno nasmijati,
ali glasno i zapravo,
bez ikakvog hinjenja,
da mislimo da ćemo se udaviti,
da hvatamo zrak,
da sebe čujemo kako hihoćemo.
Ono kada bi bilo prokleto dobro 
objektivno sagledati 
vlastiti život,
razmisliti malo suvislo,
a pri tome prepustiti nužne obveze
i one koji ovise o nama,
nekome drugome,
jednom rječju - odahnuti.
Odahnuće ne može trajati dugo,
ni vječno,
ali malkice bi 'dušu dalo'.
A, to bi se sve odvilo u sanatoriju.
Na nekoliko dana,
maksimalno tjedan dana, ako...
Bilo bi to mjesto koje bi moglo 'opravdati' ljude na poslu.
Jasno, oni bi uzeli slobodne dane,
godišnji odmor,
lažno bolovanje, 
whatever.
Došli bi s najnužnijim stvarima,
bez zadanog dress coda,
bez elektroničkih uređaja,
koje bi predali u sef
po dolasku.
Pravilo bi bilo da nitko nikoga ne zamara,
jer su svi došli odahnuti.
Sličilo bi to na starinske pansione.
Nikako kao hotel,
nikako kao bolnice,
nikako kao mondeno skijalište ili ljetovalište,
samo kao super udobna kuća,
gotovo kao da ste došli kod - svojih.
Onih svojih koji su maksimalno dragi i odteretni.
Kao na nekom sponatnom duuuugom vikendu,
jelo bi se za velikim stolom,
u nenaporno vrijeme.
Razgovaralo bi se međusobno,
o naoko beznačajnim stvarima,
a u stvari,
jako značajnim detaljima, crticama, sličicama iz života,
primjećivalo bi se oko sebe,
pa bi se i to prokomentiralo.
Slušala bi se muzika,
šetalo bi se, 
sjedilo u šezlonima u hladovini,
popodne odmaralo, kome treba,
kupalo u obližnjem potoku,
gledalo zalaz sunca,
podsjetilo na dokonost,
koja bi povratila izgubljenu snagu.
Pomagao bi tko hoće 
u malim stvarima,
kao serviranje jela,
odnošenje smeća,
pomaganje u manjim poslovima,
koje biste napravili da ste 
u privatnoj posjeti simpatičnoj rodbini.
Svakome bih se posvetila barem jednom na dan,
popričala,
nasmijala,
poslušala,
kazala nenametljivo, 
ako treba kazati nešto...
Smisao bi bio... povratak sebi.
Slabo sam ovo objasnila,
ali to nije za post na lepršavom blogu,
 to je cijela studija,
o svakom detalju koji bi se trebao zgoditi na tom mjestu.
Točno znam kako bi trebalo izgledati.
I znam koliko bi bilo utješno, okrepljujuće i poticajno.
I znam da bi se mnogi vraćali s vremena na vrijeme,
jer bi im jako dobro činilo.
Toliko o sanatoriju.
Ugodnu petkovnu večer želim salonskim gostima.

photos via  H E R E

Uz završetak dana kod nas, uz obiteljsko objedovanje lijevo i rano jutro desno dolje

Živim u starinskom stanu visokih plafona.

Kako bih promijenila žarulju 

nebu pod oblake,

nisu mi dovoljne zgodne Ikeine 

male drvene ljestve,

moram svakako dovući 

one zidarske,

metalne, 

što šuškaju 

i drmaju se 

pri penjanju.

Popnem se tako pod plafon,

pa siđem 

osloniti stakleni balon 

i istrošenu žarulju,

pa se opet popnem 
pod zamišljene oblake,

vrti mi se od niskog tlaka,

južine,

nerava,

čega li.

Onda ponovno siđem 

po kutiju za alat

mornarskoplave boje,

s puno pretinaca,

da uzmem kombinirke,

jedne od tri mogućih.

Onda se opet uspentramo,

vrtoglavica i ja,

zajedno.

Pridržavajući se lijevom rukom za plafon,

desnom nježno odvijem, 

mumljajući uspavanku,

ne bi li mi glatko sve išlo,

odnosno da odvratim misli od mantanja,

uz komade koji padaju

 izgoreno grlo žarulje, 

koje je zape(k)lo.

Tada opet siđem,

po novu žarulju.

Mračna je sredina dana,

jer su tmasti oblaci nasjeli

neelegantno

i nepoticajno

na grad.

I na moju punđu

na vrhu glave.

Sada se popnem ponovno 

zidarskim ljestvama

do Sv. Petra.

Instaliram novu žarulju.

Pa onda opet siđem.

Ne, nisam poludjela! ! !

Nego nema nijedne 

instrumentarke 

u podnožju ljestvi.

Ni tehničara.

Ni žive duše.

Uzmem opranu staklenu kuglu,

pa se opet cirkuski,

čak paradnim kretnjama,

jer se sprdam sama sa sobom,

još jednom uspnem,

ovog puta se smijem sama sebi,

pa nestane donekle i vrtoglavica

ili mi je skočio tlak,

pa se sve izbalansiralo u meni.

Iz pukog štosa 

siđem 

još jednom,

uzmem mobitel

i uspnem se akrobatski zavidnim stilom

natrag u oblake,

samo da bi se sebi narugala

i fotografirala 

'a peek-a-boo view' iza ugla,

pa ispod sebe

pripremu popodnevne posjete,

netipične 'apple pie',

koju sam brzinski zamutila,

čisto da zamiriše na jabuke i cimet.

U ime Thanksgiving Day-a!

Jerbo sam bila usvojila taj običaj,

udajom za Amerikanca,

pa i nakon njega to zadržala

kao podsjetnik

da treba biti zahvalan na koječemu.

I ja zbilja jesam.

Nekad i na bezazlenim stvarima.

Puno.

Svak tko je imao dane

kada je bio zahvalan

već i za hranu na stolu za djecu,

nikako ne može biti iskvaren 

kasnijim raskošnim životom

koji je, ah, tako odmarajući...

ali i ne zaboravlja nikada

osnovnu zahvalnost,

onu vezanu za manje lijepe uspomene,

pune brige i vratolomija,

koje razviju čudesnu kreativnost

i zbog kojih postaneš čarobnica,

pogotovo ako si u to doba bila

jako mlaaada majka

malešne dječice....

Ovo je prva godina da nisam 

na stolu imala bakanalije,

gospođu Tuku

i baš sve što uz nju ide,

onako origigi dobro ukomponirano,

ali, šira obitelj je kazala da je zauzeta

obvezama djece

i svojim poslovima.

Nisam bila žalosna.

No, tada sam odustala 

i od ideje 

da prijatelji sjede

oko stola,

jer sam promislila,

da možda postoji razlog 

da ove godine 

taj običaj ne bude 

tipično proslavljen.

Uvijek sve ima svoj razlog.

Ponekad ga treba poštovati.

Za žensku 'ćakulu'

i za miris doma,

ispekla sam pitu, onako...

Dok sam spremala zidarske ljestve,

koje mi idu na živce,

promislila sam kako postoji velika razlika

između mene i recimo moje matere i kćeri.

One bi osjećale radost i ponos 

nakon obavljenog 'muškog' posla,

a ja to ne osjećam.

Samo sam odahnula da se to obavilo.

Znam da se činim 

kao ona koja spada u 'one'

ili u one koje trebaju batlera.

Ali to nije istina.

Ja isto mogu

i što je najgore,

radim sve 'muške' poslove,

ali se s tim ne oduševljavam,

nego mi to silno ide na nerve!

Kod mene je i u tome jasna granica između dva spola.

I kad obavljam poslove iz skupine 'jačih'.

Uh.........

Happy Thanksgiving 💓

ALLIED

Film, za kojeg pouzdano znam, da će me opustiti.

E, pa - čekam ga.

Danas počinje prikazivanje u kinima.

Dvije riječi samo

Poplaćala sam račune

i ljutila se na neke nesuvislosti

koje nisu moja krivnja.

Spremam se na balet,

idem se odjenuti,

mada večeras neću nastupati,

pa ne trebam razgibavanje,

navlačenje tutu-a,

preglatke blistave pazuhe,

mada to zadnje jedino imam.

Na ovu vrelu južinu,

posve će mi goditi 

uranjanje u miris kazališta

i ublažene korake ljudi 

koji gaze tapeciranim podom.

I onda prepuštanje..........

Dok se oblačim i češljam,

pijuckam ostatak cappuccina,

ograničila sam misli 

na samo jedno,

ono što mi čini dobro.

Sve ovo stresno ignoriram ovog predvečerja.

Razmišljam

 je li istina 

da ako se nešto 

treba dogoditi i dogodit će se!?!

A, ostalo onda stvaaaarno 

nije ni bitno,

jer je ionako 'fake'!?!

Muziku koja me prati u spremanju,

dijelim direktno iz svog Salona

u virtualni Salon za durenje.

Imajte opuštenu,

ali i poticajnu večer,

molim vas.

Trenutak nas dijagnosticira

Samo da pitam prvo,

jesmo li mi jedini na svijetu 

kod kojih je još uvijek 

skroz normalno 

bivše dječje piđamice 

prekrojiti u krpe!?! 

Mislim da jesmo.

DOBAR DAN!

Ovo je isječak iz "Fanny och Alexander" Ingmara Bergmana.

Na 0:53 počinje-  Trenutak.

Bacite oko.

Koji sad Trenutak?

Jednostavan, 

koji nama 

u premodernoj svakodnevnici 

postaje 

nepoznat.

Enormna šteta.

Svi oni koji ga, 

nekim čudom poznaju, 

sretnici su.

I svima njima drugi, 

oni osviješteni, napredni, moderni, 

odnosno u skladu s vremenom, 

prokomenitraju eventualno uočen Trenutak

 s otrcanim:

"Joooj, tebe, uvijek ćeš ostati dijete..."

To kažu s malim snebivanjem i smijehom, 

onako površno.

Pod njihovim pogledom pretvaraš se

u zaigranog klauna veseljaka.

Koji mooožda i puno toga ne razumije.

Ili se nije razvio do kraja.

Dakako, u njihovim očima.

Osiromašeni su ti 

usklađeni pojedinci.

Držim da će se i ovo s Trenutkom

 polako vraćati u modu,

kao i kuhanje,

ali i kao odlasci na Tibet

nove terapije,

i treninzi 

povratka sebi,

oslobađanja od stresa,

micanja menađerskih bolesti,

traženja sebstva,

ispunjavanje nagle ispraznosti,

preslagivanje ljestvice vrijednosti.

Mi smo kao velevažno 

NADIŠLI Trenutke.

Jer preskačemo nebitno zbog napretka?

I nemamo vremena.

A vrijeme je novac.

I ovo i ono.

The Trenuci nisu nužno vezani uz dosadu, uopće.

Konačno, šteta je da postoji dosada 

kod određene grupacije,

ali, oni koji nisu 'isprazni' 

ne poznaju tu kategoriju,

kao i oni prezaposleni kako bi uopće preživjeli

i koji nemaju vremena 

ni promisliti kako se osjećaju.

Uzimam neku sredinu.

Govorim o onima, 
a znatan ih je broj,

koji ipak 

stignu razmišljati 

u pauzama života,

makar i na mali tren.

Uvijek kažem kako se mi, 

odrasli, 

u jednom trenu počnemo 

'igrati na odrasle'.

Na 3,4 sada postajemo

drukčiji.

Odrasli!

Time se odbacuju, 

potpuno nepravedno i nezdravo,

momenti koji spadaju 

u 'bezbrižno doba'.

Kao da se tako mora.

Kao da je to nepisano pravilo.

Ali i brzina i način života,

kao i hm, razvoj tehnologije

nas u tome podupiru.

Smijem se sada

u ovo oblačno subotnje jutro

blago i s dragošću, 

ne podrugljivo, 

niti s visine,

 da se razumijemo.

Koliko često 

i da li uopće,

uhvatite sebe da 

kao Alexander Ekdahl na 0:53,

u nekom svom trenutku,

u nekom životnom prizoru,

zastanete 

i promatrate nešto

što nije od životne važnosti...?

Nešto sitno.

Nešto nebitno.

Ali vama uočljivo.

Nije važno 

je li to neka ljepota,

je li to nešto što vas asocira na nešto,

je li to nešto što do sada niste još uočili,

je li to nešto što vas baš iskreno zanima,

a nije vezano uz 

zaradu,

plaćanje,

politiku,

pravno pitanje,

nabavku nužno potrebne stvari,

uspoređivanje s drugima,

obiteljske razmirice,

tiho nadmetanje,

pokušaj da dostignete i vi pažljivo aranžirani instagramski život drugih,

i ostalo.

Koliko ima u dnu vas 

onog čistog, prirodnog interesa 

za nešto što nije 

aktualno,

 (a, k vragu sve,  morate biti informirani i 'in')...

Da ne nabrajam, 

jer mi zbog oblaka 

koji su mi sjeli na čelo,

ne pada sve što bi trebalo

 na pamet 

i nisam nabistrija ove subote.

Divno je osjetiti da niste posve isprani 

modernim dobom

i svime što ono donosi 

u svoj svojoj

 naprednosti i brzini.

Divno je i kada pokušate, 

makar evocirati taj iskonski interes 

iz odživljenog tzv. bezbrižnog doba.

(Koristi li se još ovo 'tzv', čini mi se da je demode, nebitno.)

Ako imate Trenutke, spašeni ste!

Ako uhvatite sami sebe

da zastanete na tren,

da nešto uočite,

promatrate,

osjećate,

čudite se 

ili divite, 

bez da s ikim nužno prokomentirate,

onako...  samo za sebe - pa, vi postojite!

Svi koji nemaju vremena za takve 'gluposti, draga moja',

za oblake, 

dječju željeznicu u krug, 

kišu na listovima,

bubumaru na prstu kako se giba, 

nevjerojatne bore na licu starice koja čeka autobus, 
osjećaj zemlje u šaci,

ljubičasti kamen zlatnog prstena na izrađenoj ruci žene kod koje kupujete kupus, 

miris zapjenjenog mora nasuprot kavane u kojoj ste usidreni, 

uhvaćenu scenu dokumentarnog ili igranog filma posred popodnevnih obveza, 

češljanje lutkice vaše curice koja se igra s neelektronskim igračkama, 

sreću jer mirišu pečeni kesteni, 

slušanje kako vrije voda,

primijećen topli međusobni pogled starijeg para, 

ljubičasti okvir naočala medicinske sestre koja vam se uvijek nasmije, 

pjevanje bez sluha vašeg susjeda koje dopire do vas, 

podšalu u šali prijatelja,

eleganciju zelenog ukrasa na vašem klub stoliću i uspomene na davno putovanje, 

bla, bla, bla...

srećom da mi suze oči 

zbog dinstane 'kapule' 

jer su susjedi pristavili 

subotnji objed,

pa stajem. 

Pogađam što će danas biti na njihovom stolu.

Neki 'toć'.

Ako vas je The Trenutak potaknuo da promislite,

opet ste spašeni.