Ovo nije post o Goranu, ovo je priča o PREDIVNOJ djeci iz Bronxa!

Ima jedna škola u Bronxu - 'Ethical Culture Fieldston School'.

Prošle godine tražili su osobu 

koja će u njihovu školu 'uvesti' vaterpolo,

kao novi sport,

kojim su željeli motivirati djecu.

Goran je tada živio u NYC, u Harlemu 

i javio se na natječaj.

Tako je postao - 'Coach G'!

Dobio je skupinu djece, oba spola, 

koja su jedva znali plivati, 

a nikako uhvatiti loptu,

o vatrpolu nisu znali baš ništa.

Zavolio je tu dječicu, 

koja su pokazala iznimnu volju 

da nauče igrati vaterpolo.

Većina je bila fascinirana njegovim iskustvom 

i onim što su čuli o njemu kao vrsnom igraču,

a on, koji iznimno voli djecu, 

imao je sposobnost da ih zainteresira

na način, koji svojom toplinom i pristupom 

vuče porijeklo balkanski kodiranog čovjeka.

Bilo je i smiješnih i simpatičnih situacija...

netko bi crknuo i izašao s pola treninga 'jer ne može disati više',

netko je 'afanavao' koliko je teško i mislio odustati,

netko se ljutio na pravila koja još nije usvojio,

netko bi pravilo igre samostalno preinačio u bazenu,

nitko nije znao NITI jedno pravilo, kamoli vještinu.

Radio je s njima zdušno,

sprijateljio se,

učio ih i međuljudskim odnosima,

koji se ne tiču samo igre.

Nakon SAMO četiri tjedna (!) igrali su prvu utakmicu,

na kojoj su se skoro svi utopili.

Ipak, Coach G je postao njihov uzor 

i motivirao ih je na pravi način,

pa je u malo vremena kod njih razvio 

osjećaj pripadanja ekipi, 

grupni način razmišljanja,

 međusobnog podržavanja i solidarnosti, 

borbenosti i ambicioznosti 

kojom mogu sport 

pretočiti u način života 

koji će im pomoći u obrazovanju,

ali i u stasavanje u zdrave osobe.

Prije te prve utkamice, 

kojom su svi bili fascinirani, 

ali i jako preplašeni.

 jedan od 'domaćih zadataka' bio je 

da se svi MORAJU naći u gradu 

i 'odraditi' grupni odlazak u kino,

kao društvo,

bez trenera.

Povezivali su se međusobno

 onako kako nije uvriježeno do tada bilo

i shvatili su bit 'društva', zafrkancije, 

ali i oziljnog rada,

te lojalnosti ekipi.

Coach G je imao ograničeno vrijeme 

da u školi 'razvije i uvede' nepoznati sport,

zadržao se na tom poslu (jednom od dva koje je radio),

samo nekih šest mjeseci.

Djeca su razvila vrlo bliski odnos s njim.

Kad su saznali da mu predstoje intervjui i testovi za posao,

koji mu je od iznimne važnosti 

za budućnost na trećem kontinentu,

pokazali su najtopliju moguću podršku,

pa su mu na taj dan poslali skupnu fotografiju,

kao svesrdnu podršku,

podršku koja ga je dirnula,

jer je znao da je napravio 

pravi 'posao' s djecom.

A, onda su mu i poklonili trenirku,

na kojoj je izvezeno 'Coach G',

kao dar voljenom treneru da ga prati sreća!

Njihov Coach G već godinu dana nije s njima,

čak živi na sasvim drugom kraju svijeta,

ali u kontaktu su preko Facebooka.

Čestitaju mu uvijek na njegovim uspjesima,

kao i on njima, podržavajući ih.

Ostali su, unatoč daljini i proteku vremena uvijek u vezi!

Rano jutros sam čula maksimalnu sreću i veliki ponos

u glasu Coach G-a:

 'njegova' djeca iz Bronxa 

ne samo da su se nastavila baviti vaterpolom,

nego su pokazali da su ga istinski zavoljeli,

ustrajno su nastavili raditi

i poslali slike 

kada su pobijedili - glavnog rivala!!!!!!

Ganutljivo i predivno...

Svaka čast toj djeci!

Nadam se da su svi iz ekipe

 u ovom trenutku,

dok pišem,

 u pripremama za 

Thanksgiving dinner

u okrilju svojih obitelji

i da su svi odreda sretni!

Dijelim s djecom iz Bronxa

 pjesmu njihovog Coacha G,  

s kojom sam njega ispratila 

ali i podržavala njegovu borbu, uspone i padove 

u petogodišnjem životu u Americi,

nadajući se da će im svima na 

neki čudni virtualni način 

pomoći  u životu 

da odrastu u prave ljude:

Nove slike vaterpolista iz Bronxa: