Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

26. 11. 2015.

Ovo nije post o Goranu, ovo je priča o PREDIVNOJ djeci iz Bronxa!


Ima jedna škola u Bronxu - 'Ethical Culture Fieldston School'.
Prošle godine tražili su osobu 
koja će u njihovu školu 'uvesti' vaterpolo,
kao novi sport,
kojim su željeli motivirati djecu.
Goran je tada živio u NYC, u Harlemu 
i javio se na natječaj.
Tako je postao - 'Coach G'!
Dobio je skupinu djece, oba spola, 
koja su jedva znali plivati, 
a nikako uhvatiti loptu,
o vatrpolu nisu znali baš ništa.
Zavolio je tu dječicu, 
koja su pokazala iznimnu volju 
da nauče igrati vaterpolo.
Većina je bila fascinirana njegovim iskustvom 
i onim što su čuli o njemu kao vrsnom igraču,
a on, koji iznimno voli djecu, 
imao je sposobnost da ih zainteresira
na način, koji svojom toplinom i pristupom 
vuče porijeklo balkanski kodiranog čovjeka.
Bilo je i smiješnih i simpatičnih situacija...
netko bi crknuo i izašao s pola treninga 'jer ne može disati više',
netko je 'afanavao' koliko je teško i mislio odustati,
netko se ljutio na pravila koja još nije usvojio,
netko bi pravilo igre samostalno preinačio u bazenu,
nitko nije znao NITI jedno pravilo, kamoli vještinu.
Radio je s njima zdušno,
sprijateljio se,
učio ih i međuljudskim odnosima,
koji se ne tiču samo igre.
Nakon SAMO četiri tjedna (!) igrali su prvu utakmicu,
na kojoj su se skoro svi utopili.
Ipak, Coach G je postao njihov uzor 
i motivirao ih je na pravi način,
pa je u malo vremena kod njih razvio 
osjećaj pripadanja ekipi, 
grupni način razmišljanja,
 međusobnog podržavanja i solidarnosti, 
borbenosti i ambicioznosti 
kojom mogu sport 
pretočiti u način života 
koji će im pomoći u obrazovanju,
ali i u stasavanje u zdrave osobe.
Prije te prve utkamice, 
kojom su svi bili fascinirani, 
ali i jako preplašeni.
 jedan od 'domaćih zadataka' bio je 
da se svi MORAJU naći u gradu 
i 'odraditi' grupni odlazak u kino,
kao društvo,
bez trenera.
Povezivali su se međusobno
 onako kako nije uvriježeno do tada bilo
i shvatili su bit 'društva', zafrkancije, 
ali i oziljnog rada,
te lojalnosti ekipi.
Coach G je imao ograničeno vrijeme 
da u školi 'razvije i uvede' nepoznati sport,
zadržao se na tom poslu (jednom od dva koje je radio),
samo nekih šest mjeseci.
Djeca su razvila vrlo bliski odnos s njim.
Kad su saznali da mu predstoje intervjui i testovi za posao,
koji mu je od iznimne važnosti 
za budućnost na trećem kontinentu,
pokazali su najtopliju moguću podršku,
pa su mu na taj dan poslali skupnu fotografiju,
kao svesrdnu podršku,
podršku koja ga je dirnula,
jer je znao da je napravio 
pravi 'posao' s djecom.
A, onda su mu i poklonili trenirku,
na kojoj je izvezeno 'Coach G',
kao dar voljenom treneru da ga prati sreća!
Njihov Coach G već godinu dana nije s njima,
čak živi na sasvim drugom kraju svijeta,
ali u kontaktu su preko Facebooka.
Čestitaju mu uvijek na njegovim uspjesima,
kao i on njima, podržavajući ih.
Ostali su, unatoč daljini i proteku vremena uvijek u vezi!
Rano jutros sam čula maksimalnu sreću i veliki ponos
u glasu Coach G-a:
 'njegova' djeca iz Bronxa 
ne samo da su se nastavila baviti vaterpolom,
nego su pokazali da su ga istinski zavoljeli,
ustrajno su nastavili raditi
i poslali slike 
kada su pobijedili - glavnog rivala!!!!!!
Ganutljivo i predivno...
Svaka čast toj djeci!
Nadam se da su svi iz ekipe
 u ovom trenutku,
dok pišem,
 u pripremama za 
Thanksgiving dinner
u okrilju svojih obitelji
i da su svi odreda sretni!
Dijelim s djecom iz Bronxa
 pjesmu njihovog Coacha G,  
s kojom sam njega ispratila 
ali i podržavala njegovu borbu, uspone i padove 
u petogodišnjem životu u Americi,
nadajući se da će im svima na 
neki čudni virtualni način 
pomoći  u životu 
da odrastu u prave ljude:
Nove slike vaterpolista iz Bronxa:

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails