Ponovno mijenjam život

Mjesec dana prije Božića,

život u Splitu krajnje je ljetni.

Nema snijega, nema cipela, nema džempera, nema magle, ni mirisa dima u zraku.

Palme blistaju, 

ljetne temeperature traže japanke i kratke rukave, 

naočale za sunce se ne skidaju (ionako), 

poneki se kupaju, čak i moja tetka od 68 godina.

Mislim, meni je to normalno 

jer ja ionako paralelno živim 

na koordinatama 

gdje je sada ljeto u stizanju.

I drugo dijete uskoro seli iz kuće (!),

pa je sad navala da uzmem psa,

kao, da ne budem sama (blagi osmijeh).

Nisam još razmislila do kraja o toj ideji.

Niti o tome mijenjam li adresu 

ove prekrasne rezidencije

za neku drugu.

Ni novi auto mi nitko nije pomogao kupiti,

a sama to doista ne znam.

Puno posla imam.

Vječno.

I pozvana sam 

poslije sunčanog Božića 

na onu stranu svijeta.

Svašta ta moja preeedivna djeca planiraju meni...,

baš su ono

dragi do besvijesti!

Rastapam se na ta dva genijalna lika.

Pretpostavljam baš zbog toga što im je jasno 

kakva sam šoferčina bila ovih pola stoljeća 

kroz najnevjerojatnije bravure 

i s njima malima u bisagama,

priznajem da su - umjereni 

 u predlaganju planova.

Konačno, okretanje stranica 

i mijenjanje kulisa

moj je fah,

a hrabrost i umijeće 

ionako il' imaš, 

il' brate - nemaš.

Akrobatika mi je dodatni talent.

I to je to.

Najbitnije je da sam od ono dvoje 

koje sam teglila u bisagama,

napravila dobre ljude.

Sad sam primijetila da postoji još jedna osoba - ja.

Hahaha!

Idemo, Rea!

Nije to uopće lako, ako vam djelujem nonšalantno.

Ipak, uzbuđena sam 

što dolazi 

novo poglavlje.

Moje.

Nego, da se vratim na 'pasa'...

Danas sam jednog spasila od sigurne smrti.

Ovo je drugi put da spašavam psa.

Prvi put sam spasila našeg

kad ga je zmija ugrizla,

a još sam ga se i sama tada malo plašila.

Uzela sam dlakavu gromadu u ruke,

sitnu djecu stavila u auto

i odjurila spasiti 'beštiju'.

Ne znam je li mi današnje spašavanje 

psa na ulici 

bio neki znak,

ali ne želim se time zamarati večeras.

Iako štujem znakove.

Tako čekam i da možda ugledam 

neki životni putokaz

koji će mi sići s neba,

'drito' pred facu...

Daklem, ljeto je u studenom mjesecu.

Htjela sam od posve običnog (soup & salad) ručka sred tjedna,

napraviti ljepši događaj,

pa sam nam priredila objedovanje na terasi,

uz pomno odabranu muziku,

koja nas je teleportirala u sasvim drugo okruženje,

najvjerojatnije na jug Francuske.

Mislim o tome kako je kći na odlasku,

pa je nekako svečano doživljavam ovih dana.

Ručak u šeširima

i s tamnim naočalama,

bio je nevjerojatan.

S minimalno truda moguće je napraviti raj od života!

I njih' dvoje iz bisaga' imaju taj talent... jupi!!!

(nije nam za objedom svirao Bee Gees 

i nije ovo normalan post,

više sam porazgovarala malo s vama)