OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

11. 11. 2015.

Ponovno mijenjam život


Mjesec dana prije Božića,
život u Splitu krajnje je ljetni.
Nema snijega, nema cipela, nema džempera, nema magle, ni mirisa dima u zraku.
Palme blistaju, 
ljetne temeperature traže japanke i kratke rukave, 
naočale za sunce se ne skidaju (ionako), 
poneki se kupaju, čak i moja tetka od 68 godina.
Mislim, meni je to normalno 
jer ja ionako paralelno živim 
na koordinatama 
gdje je sada ljeto u stizanju.
I drugo dijete uskoro seli iz kuće (!),
pa je sad navala da uzmem psa,
kao, da ne budem sama (blagi osmijeh).
Nisam još razmislila do kraja o toj ideji.
Niti o tome mijenjam li adresu 
ove prekrasne rezidencije
za neku drugu.
Ni novi auto mi nitko nije pomogao kupiti,
a sama to doista ne znam.
Puno posla imam.
Vječno.
I pozvana sam 
poslije sunčanog Božića 
na onu stranu svijeta.
Svašta ta moja preeedivna djeca planiraju meni...,
baš su ono
dragi do besvijesti!
Rastapam se na ta dva genijalna lika.
Pretpostavljam baš zbog toga što im je jasno 
kakva sam šoferčina bila ovih pola stoljeća 
kroz najnevjerojatnije bravure 
i s njima malima u bisagama,
priznajem da su - umjereni 
 u predlaganju planova.
Konačno, okretanje stranica 
i mijenjanje kulisa
moj je fah,
a hrabrost i umijeće 
ionako il' imaš, 
il' brate - nemaš.
Akrobatika mi je dodatni talent.
I to je to.
Najbitnije je da sam od ono dvoje 
koje sam teglila u bisagama,
napravila dobre ljude.
Sad sam primijetila da postoji još jedna osoba - ja.
Hahaha!
Idemo, Rea!
Nije to uopće lako, ako vam djelujem nonšalantno.
Ipak, uzbuđena sam 
što dolazi 
novo poglavlje.
Moje.
Nego, da se vratim na 'pasa'...
Danas sam jednog spasila od sigurne smrti.
Ovo je drugi put da spašavam psa.
Prvi put sam spasila našeg
kad ga je zmija ugrizla,
a još sam ga se i sama tada malo plašila.
Uzela sam dlakavu gromadu u ruke,
sitnu djecu stavila u auto
i odjurila spasiti 'beštiju'.
Ne znam je li mi današnje spašavanje 
psa na ulici 
bio neki znak,
ali ne želim se time zamarati večeras.
Iako štujem znakove.
Tako čekam i da možda ugledam 
neki životni putokaz
koji će mi sići s neba,
'drito' pred facu...
Dva dana vozim mamu amo tamo,
tamo amo,
kod doktora.
Kod istog doktora, ispred kojeg sam ja ispala nekako - bezvezna.
I iako ga neću više nikada vidjeti,
neizmjerno mi je žao što sam odala 
pogrešnu sliku sebe,
jer mi je taj čovjek doista pri srcu.
Uznervozirala sam se bila... valjda...
Kako mi je muka pri pomisli na to,
prije nego počnem gledati film,
povratak na sam početak posta, 
jer je on - sjajan.
Daklem, ljeto je u studenom mjesecu.
Htjela sam od posve običnog (soup & salad) ručka sred tjedna,
napraviti ljepši događaj,
pa sam nam priredila objedovanje na terasi,
uz pomno odabranu muziku,
koja nas je teleportirala u sasvim drugo okruženje,
najvjerojatnije na jug Francuske.
Mislim o tome kako je kći na odlasku,
pa je nekako svečano doživljavam ovih dana.
Ručak u šeširima
i s tamnim naočalama,
bio je nevjerojatan.
S minimalno truda moguće je napraviti raj od života!
I njih' dvoje iz bisaga' imaju taj talent... jupi!!!

(nije nam za objedom svirao Bee Gees 
i nije ovo normalan post,
više sam porazgovarala malo s vama)

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails