Volim jednog čovjeka.

Dobro, idemo dalje.

Gooodinama je ovo moj najdraži album 

za sadašnje doba godine,

ali i kad me 'nešto spopadne' 

u drugim sezonama,

 preslušavam ga i preslušavam ga,

bilo koncentrirano,

bilo kao dodatak ambijentu,

ali uvijek s jednakim užitkom:

Ponedjeljak je i miriše zima,

ono uzbuđujuće.

Grije se, konačno, kuća.

Topla juha je danas bakinog ukusa,

na nju svih 'dobijem',

bilo 50 ljudi u tada popularnom restoranu u metropoli,

u kojemu sam, samo štosa radi, kuhala za pedeset ljudi,

bilo kada želim nekoga naročito zagrliti u svom domu,

ili možda privoljeti ga da ostane i nikad više ne ode.

Mala šala, haha, ali tako nekako zna biti.

Nekome se ni ne usudim skuhati čuveni 'bob i manistru'...

Već od samog privlačnog mirisa,

koji u sebi sadržava

 djetinjstvo, sadašnjost i budućnost,

sve je riješeno,

kamoli kada se okusi.

Imam i musaku od balancana.

Laganu kao kakav souffle,

ukusnu, s dovoljno Italije u njoj,

tek mali komadić imam na raspolaganju,

reći ću poslije zašto.

Ali, imam i komadić zavidne čokoladne torte,

kakvu rijetko jedem naokolo.

I tog čokoladnog gušta imam tek malko.

Toliko da uzdišem pomalo ljuto jer bih ja još!!!

Ali, neeema.

Reći ću poslije zašto.

Prije nego počne popodne

i ja izađem na hladnoću,

čeznutljivo mislim na popodneva

na balkonu kina "Balkan",

koji se bio preimenovao u "Karaman".

Zatvaraju se pomalo prava ili samostojeća kina u mom gradu.

Ne želim iskazati sada svoje mišljenje o tome,

niti kritizirati, žaliti, uspoređivati... 

ništa od toga.

Samo žalim što neću moći više imati 

popodnevne projekcije 

na tom balkonu,

gdje su koraci prigušeni

i pretoplo je, 

ali kad utoneš u najmračniji mrak,

istinski se nađeš u 

čaroliji,

zbog dječjeg radovanja filmu,

onog koje je trebalo stati 

u doba odlazaka s vrtićem 

u kazalište lutaka.

Jednom sam bila jedina u kinu,

u ovom zadnjem desetljeću,

kad su svi odustali od velikog platna... 

kod nas.

I zašto imam samo malo savrrrršenog ručka danas!?!

Zato jer su mi sinoćnji predivni gosti pojeli gotovo sve.

Prvi put se dogodilo da je skoro sve nestalo.

Oduševljena sam time!

A, koji je to čovjek kojeg ja volim!?!

Reći ću poslije.

Dobroćudna sam i ne igram se s ljudima.

Ni s vama.

Da, postoji čovjek kojega odavno volim,

ali neću reći njegovo ime.

Bilo bi i meni drago da mogu 

to ime i prezime 

koristiti u objavi o svom novom životu, recimo,

ali se to nikada dogoditi neće.

Ljudi me otvoreno,

na moje zaprepaštenje,

uvijek pitaju o mom 'statusu'.

Razumijem... to valjda 'očekuju' uz moju biografiju,

ali povelik dio mene i mog života,

ne samo ovog segmenta,

javnost ne zna.

Doista ne zna

i to niti približno.

Nekada me to znalo oneraspoložiti,

a onda sam dorasla...

I zato, ponekad čujem neko drukčije poimanje mene.

A, istina je slijedeća:

ja sam vrlo jednostavna, obična, normalna žena.

I tu je dobro staviti točku.

(Znam tko će se sve na ovo nasmijati s dragošću.)

A, naslov posta je bio ovakav,

samo zato što je bedasto napisati 

čak i post na blogu 

koji se ne komentira,

premda se puno čita,

a da naslov nije bombastičan!

Ali, ne da bi se igrala s vama...

jer ja se nikada ne igram s ljudima.

Ljude volim cijelim srcem svojim.