OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

19. 05. 2016.

Male pričice s putovanja 3


Jedan od najljepših dana 
provedenih na savršenom kraju svijeta
 bila je subota u Palm Beachu.
Prethodio je i kasni 'brekkie',
poslije i  kava i 'doughnut' na benzinskoj postaji
u maniri 'Thelma & Louise',
mislim na izgled stanice, prodavača, proizvoda, krafni i posjetitelja,
u filmu ceste.
Volim ugođaj tih usputnih stanica izvan grada,
gdje prodavači uvijek izgledaju 
nevjerojatno dobro pronađeni likovi za ulogu,
gdje je gotovo petnaest stupnjeva hladnije nego vani,
gdje možeš naći najčudnije proizvode,
a osvijetljenje i likovi koji se nečujno motaju među policama,
dok se čuju samo zvukovi klima uređaja
i blagajne koju prodavač sporo upotrebljava,
pojačavaju ugođaj
koji prethodi 
oružanoj pljački 
omanjih razmjera,
no opasnoj
svejedno.
U trenutku dok sam se paralizirana od hladnoće
grijala pred aparatom za pravljenje kave,
napela sam tijelo, 
očekujući komandu pljačkaša 
ili hitac iz vatrenog oružja,
tako kad se bacim na pločice 
ili se gromada od Gorana baci na mene
ono da me zaštiti,
da ne budem mlitava pa stradam,
nego napeta da se očuvam od loma
pri udarcima i nagnječenju.

I ništa se nije dogodilo...

Izronili smo u tamnim naočalama 
kao Blues Brothers,
na najjače sunce.
Dok se ulijevalo gorivo,
kava se naslonila na užareni krov Audija
i umiješalo se mlijeko i šećer,
progutao se 'doughnut', 
ulijepili smo se marmeladom,
potegli gutljaje mrzle vode iz boca
i krenuli putem
ostavljajući iza sebe oblačić prašine.
Izostalo je da se plahnemo u WC-u,
kao inače.
Bili smo friški, nasmijani, raspoloženi i pričljivi,
uz dobru muziku koja nas je opuštene vodila do Palm Beacha.

Mjesto po mojoj mjeri svakako je Boathouse na Balmoral Beach-u.
Tamo su upravo dovršavali svoj ručak brojni ljudi,
grupice koje su se za drvenim stolovima smijale,
dok su im ležerno odjeveni konobari nosili hranu 
u keramičkim zdjelama morskih boja.
Dvojica konobara, goli do pasa,
čija su se mišićava tjelesa ljeskala na suncu,
punili su starinsku kadu gomilama leda
i zadijevali boce u taj led koji je primamljivo šuškao.
Mi nismo jeli.
Zapanjio me taj prostor nad morem, u moru, 
isturen sve do daleko od plaže,
sazdan od svijetloplavog i bijelog drva,
prepun cvijeća izgledom vrijednog pojedinačne pažnje
koje raste u ukrasnim teglama
primjerenim, recimo, privatnim vilama španjolskog stila,
odvukli mi pogled kliješta kojekakvih rakova
i repovi gigantskih škampa,
koji su izvirivali, 
ali i divno mirisali,
u prolazu prema nečijem nasmijanom stolu.
I ljudi su bili odjeveni u tim pastelnim bojama,
bojama koje idu uz more,
uz ljetovanje,
iako je jesen,
ljetovanje nikako techno - tipa, 
ljetovanje pravog tipa,
kakvo ono zapravo mora biti.
Zamijetila sam da se nitko ne fotografira,
nitko ne priča mobilnim telefonima,
nitko se ne dere na djecu
izvikujući brojne upute, pravila i bojazni,
dok ista, slobodno, bosonoga skakuću pokraj plićaka,
na drvenom mostu
ili gdje li već,
no niti oni ne urlaju, ne cmizdre, niti zapomažu,
sve nešto bez uzrujavanja.

Goran mi je pokazao na obraslom brdu u daljini, 
jednu nisku kuću s crvenim krovom 
i svjetionik,
 kako se već zamišlja široki i dobro održavani svjetionik 
u pričama.
"Tamo idemo!"
Činilo se daleko. 
Što je i bilo. 
Četrdeset i pet minuta visoko. 
Oko tisuću ili koliko li stepenica, 
utabanih i nepravilnim drvima 'sagrađenih' u brdu, 
oblikovanih u pjeskovitim i kamenitim stazama.
Na jednostavnu primjedbu
"Pa ti si u japankama?"
i kako se nije sjetio upozorenja da dođem u tenisicama,
jednostavno je dodao samo
"Nema veze, bit ću solidaran..."
izuo patike i iz 'gepeka'
izvadio svoje japanke. Wow!

Bosi smo odgazili preko nestvarne plaže,
koja ja, kasnije u sumraku
izgledala kao scena iz ratnog filma u Vijetnamu,
ali u doba kada zavlada mir.
Bosonogi zbog toga jer je pijesak svugdje jako dubok,
i nemoguće je hodati 
bez da ti noge dobrano ne upadaju 
u tu finu, toplu dubinu.

Započeli smo s penjanjem 
u tim poslijepodnevnim satima.
Sunce je već imalo rumeni odsjaj.
Sretali smo penjače tu i tamo,
penjače od beba, koje su nosili na prsima,
do žilavih i mišićavih staraca,
za koje bi čovjek rekao,
naročito u našoj zemlji,
da im je mjesto ispred televizora
ili ispred kućnog ulaza, najdalje.
Svi nasmijani te mimoiđu,
mimo tvojih nogu,
mimo džungle oko tebe,
mimo mirisa tog raslinja
koje poznam još iz svoje glave 
iz doba dok sam uživala u Mowgliu,
kao malena curica .
Svi te pozdrave.

Jedva sam se penjala.
Kad bi mi se srce uzlupalo,
stali bi i osvrnuli se 
na ono što smo ostavili iza sebe.
A, ostavljali smo svaki put 
sve veću i širu sliku fantazije!
Što smo bili na višoj visini,
vladala je tiša tišina.
Pomalo je sve postajalo nestvarno.
Ne od napora u mojoj glavi,
nego istinski.
Dosegnuli smo svjetionik.
Dosegnuli smo spokoj.
Samo nas je vjetar mokre hladio.
Mirisni vjetar,
jer Australija sva miriše.
I u mom srcu,
ali i stvarno.

Goran me pjeskovitim stazicama,
odveo do posebnog mjesta.
Dvadeset i tri puta sam ciknula, 
jer me ubola neka vrsta bodljikavog bilja,
ali 'Pa šta onda, i mene bode' 
nije mi baš dalo prostora da se žalim,
nego lijepo poslušno i bespogovorno hodaš
kroz ljepotu koja te dekoncentrira od jaukanja.
Prometneš se u avanturistkinju,
koju ništa ne smeta,
a postignuto ne dozvoljava da se osvrćeš
na trivijalne stvari.
Recimo, kasnije me netko priupitao ima li gore zmija,
ali nisam bila ni promislila 
mogu li bosim stopalima zagaziti na koju.

"Dođi, oprezno, do ovdje. Znaš li što je ovo? The Lion King..."
Djetinji osmijeh koji smanji mog ogromnog Simbu 
na one dimenzije koje sam nosila u naručju,
kojeg sam držala za ručicu.
Simba i ja sjednemo, tako
 na veliki sivi glatki kamen
koji strši iznad pogleda 
koji oduzima dah.
Sjedili smo u tišini,
vjetar nam je kovitlao oko lica,
ali ne neugodan.
Čudno je gledati valove 
koji dovršavaju ocean 
do pijeska boje karamela,
bez zvuka.
Daleko smo od zvukova.
Na vrhu svijeta.
Ispunjeni nekom jakom energijom,
o kojoj niti ne pričamo,
nema potrebe,
osjećamo je
i napajamo se uspješno,
uspješnije nego sam ja nedjeljom pronašla 
kiosk za 'ričarđanje' Opal kartice 
kojom sam se vozila vlakom i autobusom 
lijepim gradom Sydneyom.

'Sunset' se spuštao sporo, ali sigurno.
Bilo je vrijeme da snimimo mali film.
Odnosno da je budem snimatelj,
a da Goran s te stijene uputi svoj topli pozdrav
i prenese tu čudesnu, jaku energiju 
nestvarno lijepe prirode
 jednoj bolesnoj ženi koja je upravo dovršavala svoj život 
na drugom kontinentu, 
onom koji mu je bio drugi po redu.

Bio je zadnji tren da siđemo s brda.
Između ostalog, jer su meni na nosu 
bile naočale za sunce.
One koje ne mogu skinuti
jer su mi ujedno i oči.
Provjetreni, 
napunjeni novom snagom, 
dirnuti, 
zdravo umorni 
i nezdravo gladni,
"Ako se ne odemo nahraniti, poješću tvoju nogu",
sišli smo hitrije od penjanja, 
sve do plaže,
one iz ratnog filma koji se odvija u Vijetnamu,
ali u doba mira,
kada ljepota još više boli 
jer dolazi intenzivnije do izražaja.
Uhodala sam u to more,
smočila hlače,
oprala umorne noge,
stopila se s tom zemljom 
u kojoj se nalazim.
I mokra otišla dalje.

Mimoilazili smo se s brojnim vjenčanjima,
u džungli, na plaži, na tratini, po putu, 
ispod bijelih šatora, 
u restoranima uz put,
dok smo tragali za našim,
kojeg smo našli na jednoj plaži,
u kojem smo se savršeno najeli
u maniri grupe fizičkih radnika
koje nitko ne kontrolira.

Doma su nas dočekali prijatelji,
sjedili su na podu vrta,
jer je vrtni namještaj bio sklonjen,
kako bi se tikovina pofarbala.
Slušali smo Goranove priče 
s detaljima života u Kuvajtu.
Tiho se i zanimljivo završavao dan
među voštanicama,
na jastucima...
via HERE
via HERE
via HERE
via HERE





The Lion King

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails