Male pričice s putovanja 3

Jedan od najljepših dana 

provedenih na savršenom kraju svijeta

 bila je subota u Palm Beachu.

Prethodio je i kasni 'brekkie',

poslije i  kava i 'doughnut' na benzinskoj postaji

u maniri 'Thelma & Louise',

mislim na izgled stanice, prodavača, proizvoda, krafni i posjetitelja,

u filmu ceste.

Volim ugođaj tih usputnih stanica izvan grada,

gdje prodavači uvijek izgledaju 

nevjerojatno dobro pronađeni likovi za ulogu,

gdje je gotovo petnaest stupnjeva hladnije nego vani,

gdje možeš naći najčudnije proizvode,

a osvijetljenje i likovi koji se nečujno motaju među policama,

dok se čuju samo zvukovi klima uređaja

i blagajne koju prodavač sporo upotrebljava,

pojačavaju ugođaj

koji prethodi 

oružanoj pljački 

omanjih razmjera,

no opasnoj

svejedno.

U trenutku dok sam se paralizirana od hladnoće

grijala pred aparatom za pravljenje kave,

napela sam tijelo, 

očekujući komandu pljačkaša 

ili hitac iz vatrenog oružja,

tako kad se bacim na pločice 

ili se gromada od Gorana baci na mene

ono da me zaštiti,

da ne budem mlitava pa stradam,

nego napeta da se očuvam od loma

pri udarcima i nagnječenju.

I ništa se nije dogodilo...

Izronili smo u tamnim naočalama 

kao Blues Brothers,

na najjače sunce.

Dok se ulijevalo gorivo,

kava se naslonila na užareni krov Audija

i umiješalo se mlijeko i šećer,

progutao se 'doughnut', 

ulijepili smo se marmeladom,

potegli gutljaje mrzle vode iz boca

i krenuli putem

ostavljajući iza sebe oblačić prašine.

Izostalo je da se plahnemo u WC-u,

kao inače.

Bili smo friški, nasmijani, raspoloženi i pričljivi,

uz dobru muziku koja nas je opuštene vodila do Palm Beacha.

Mjesto po mojoj mjeri svakako je Boathouse na Balmoral Beach-u.

Tamo su upravo dovršavali svoj ručak brojni ljudi,

grupice koje su se za drvenim stolovima smijale,

dok su im ležerno odjeveni konobari nosili hranu 

u keramičkim zdjelama morskih boja.

Dvojica konobara, goli do pasa,

čija su se mišićava tjelesa ljeskala na suncu,

punili su starinsku kadu gomilama leda

i zadijevali boce u taj led koji je primamljivo šuškao.

Mi nismo jeli.

Zapanjio me taj prostor nad morem, u moru, 

isturen sve do daleko od plaže,

sazdan od svijetloplavog i bijelog drva,

prepun cvijeća izgledom vrijednog pojedinačne pažnje

koje raste u ukrasnim teglama

primjerenim, recimo, privatnim vilama španjolskog stila,

odvukli mi pogled kliješta kojekakvih rakova

i repovi gigantskih škampa,

koji su izvirivali, 

ali i divno mirisali,

u prolazu prema nečijem nasmijanom stolu.

I ljudi su bili odjeveni u tim pastelnim bojama,

bojama koje idu uz more,

uz ljetovanje,

iako je jesen,

ljetovanje nikako techno - tipa, 

ljetovanje pravog tipa,

kakvo ono zapravo mora biti.

Zamijetila sam da se nitko ne fotografira,

nitko ne priča mobilnim telefonima,

nitko se ne dere na djecu

izvikujući brojne upute, pravila i bojazni,

dok ista, slobodno, bosonoga skakuću pokraj plićaka,

na drvenom mostu

ili gdje li već,

no niti oni ne urlaju, ne cmizdre, niti zapomažu,

sve nešto bez uzrujavanja.

Goran mi je pokazao na obraslom brdu u daljini, 

jednu nisku kuću s crvenim krovom 

i svjetionik,

 kako se već zamišlja široki i dobro održavani svjetionik 

u pričama.

"Tamo idemo!"

Činilo se daleko. 

Što je i bilo. 

Četrdeset i pet minuta visoko. 

Oko tisuću ili koliko li stepenica, 

utabanih i nepravilnim drvima 'sagrađenih' u brdu, 

oblikovanih u pjeskovitim i kamenitim stazama.

Na jednostavnu primjedbu

"Pa ti si u japankama?"

i kako se nije sjetio upozorenja da dođem u tenisicama,

jednostavno je dodao samo

"Nema veze, bit ću solidaran..."

izuo patike i iz 'gepeka'

izvadio svoje japanke. Wow!

Bosi smo odgazili preko nestvarne plaže,

koja ja, kasnije u sumraku

izgledala kao scena iz ratnog filma u Vijetnamu,

ali u doba kada zavlada mir.

Bosonogi zbog toga jer je pijesak svugdje jako dubok,

i nemoguće je hodati 

bez da ti noge dobrano ne upadaju 

u tu finu, toplu dubinu.

Započeli smo s penjanjem 

u tim poslijepodnevnim satima.

Sunce je već imalo rumeni odsjaj.

Sretali smo penjače tu i tamo,

penjače od beba, koje su nosili na prsima,

do žilavih i mišićavih staraca,

za koje bi čovjek rekao,

naročito u našoj zemlji,

da im je mjesto ispred televizora

ili ispred kućnog ulaza, najdalje.

Svi nasmijani te mimoiđu,

mimo tvojih nogu,

mimo džungle oko tebe,

mimo mirisa tog raslinja

koje poznam još iz svoje glave 

iz doba dok sam uživala u Mowgliu,

kao malena curica .

Svi te pozdrave.

Jedva sam se penjala.

Kad bi mi se srce uzlupalo,

stali bi i osvrnuli se 

na ono što smo ostavili iza sebe.

A, ostavljali smo svaki put 

sve veću i širu sliku fantazije!

Što smo bili na višoj visini,

vladala je tiša tišina.

Pomalo je sve postajalo nestvarno.

Ne od napora u mojoj glavi,

nego istinski.

Dosegnuli smo svjetionik.

Dosegnuli smo spokoj.

Samo nas je vjetar mokre hladio.

Mirisni vjetar,

jer Australija sva miriše.

I u mom srcu,

ali i stvarno.

Goran me pjeskovitim stazicama,

odveo do posebnog mjesta.

Dvadeset i tri puta sam ciknula, 

jer me ubola neka vrsta bodljikavog bilja,

ali 'Pa šta onda, i mene bode' 

nije mi baš dalo prostora da se žalim,

nego lijepo poslušno i bespogovorno hodaš

kroz ljepotu koja te dekoncentrira od jaukanja.

Prometneš se u avanturistkinju,

koju ništa ne smeta,

a postignuto ne dozvoljava da se osvrćeš

na trivijalne stvari.

Recimo, kasnije me netko priupitao ima li gore zmija,

ali nisam bila ni promislila 

mogu li bosim stopalima zagaziti na koju.

"Dođi, oprezno, do ovdje. Znaš li što je ovo? The Lion King..."

Djetinji osmijeh koji smanji mog ogromnog Simbu 

na one dimenzije koje sam nosila u naručju,

kojeg sam držala za ručicu.

Simba i ja sjednemo, tako

 na veliki sivi glatki kamen

koji strši iznad pogleda 

koji oduzima dah.

Sjedili smo u tišini,

vjetar nam je kovitlao oko lica,

ali ne neugodan.

Čudno je gledati valove 

koji dovršavaju ocean 

do pijeska boje karamela,

bez zvuka.

Daleko smo od zvukova.

Na vrhu svijeta.

Ispunjeni nekom jakom energijom,

o kojoj niti ne pričamo,

nema potrebe,

osjećamo je

i napajamo se uspješno,

uspješnije nego sam ja nedjeljom pronašla 

kiosk za 'ričarđanje' Opal kartice 

kojom sam se vozila vlakom i autobusom 

lijepim gradom Sydneyom.

'Sunset' se spuštao sporo, ali sigurno.

Bilo je vrijeme da snimimo mali film.

Odnosno da je budem snimatelj,

a da Goran s te stijene uputi svoj topli pozdrav

i prenese tu čudesnu, jaku energiju 

nestvarno lijepe prirode

 jednoj bolesnoj ženi koja je upravo dovršavala svoj život 

na drugom kontinentu, 

onom koji mu je bio drugi po redu.

Bio je zadnji tren da siđemo s brda.

Između ostalog, jer su meni na nosu 

bile naočale za sunce.

One koje ne mogu skinuti

jer su mi ujedno i oči.

Provjetreni, 

napunjeni novom snagom, 

dirnuti, 

zdravo umorni 

i nezdravo gladni,

"Ako se ne odemo nahraniti, poješću tvoju nogu",

sišli smo hitrije od penjanja, 

sve do plaže,

one iz ratnog filma koji se odvija u Vijetnamu,

ali u doba mira,

kada ljepota još više boli 

jer dolazi intenzivnije do izražaja.

Uhodala sam u to more,

smočila hlače,

oprala umorne noge,

stopila se s tom zemljom 

u kojoj se nalazim.

I mokra otišla dalje.

Mimoilazili smo se s brojnim vjenčanjima,

u džungli, na plaži, na tratini, po putu, 

ispod bijelih šatora, 

u restoranima uz put,

dok smo tragali za našim,

kojeg smo našli na jednoj plaži,

u kojem smo se savršeno najeli

u maniri grupe fizičkih radnika

koje nitko ne kontrolira.

Doma su nas dočekali prijatelji,

sjedili su na podu vrta,

jer je vrtni namještaj bio sklonjen,

kako bi se tikovina pofarbala.

Slušali smo Goranove priče 

s detaljima života u Kuvajtu.

Tiho se i zanimljivo završavao dan

među voštanicama,

na jastucima...

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

- The Boathouse Balmoral Beach -

- Hike up to Barrenjoey Lighthouse -

The Lion King

Male pričice s putovanja 2

Žešće od nesvjestice koju se trenutno i lako izazove

prilaskom s leđa 

i čvrstim prislanjanjem

maramice natopljene kloroformom 

na usne i nos,

zaspala sam prvu noć 

u velikom i dobrom krevetu.

Iz sna, bez zvukova, snova, boja, ičega,

prvo jutro trgnuo me poljubac u razbarušenu glavu.

Lebdeći između sna i jave,

sneno sam odigla

glavu s jastuka

i kroz pramenove kose

ugledala nekoga na vratima 

osunčane bijele sobe.

Ogromna silueta poprimila je, 

samo zbog prepoznatljivosti one vrste 

koju bi svaka majka

valjda i slijepa,

prepoznala uvijek i u svakom trenu,

oblik mog djeteta.

Osmijehnula sam se na tiho:

"Spavaj još, samo sam se morao doći uvjeriti

da si ti stvarno tu. Ne mogu vjerovati, majko, da si ovdje...!"

Obuzelo me treperenje srca prepunog ljubavi,

malo posebnije vrste,

kao svim onim majkama 

čije dijete živi sedam godina 

tisućama milja daleko,

što naravno podrazumijeva 

vrlo ograničeno viđanje

za vrijeme njegovog 

dovršavanja stasavanja

 u odraslog čovjeka.

Vrata se zatvore i ja obuhvatim pogledom 

prostor oko sebe,

uvijek s onim iznenađenjem svojstvenim doživljaju 

kada legnete u nepoznatu sobu u mraku,

pa ujutro imate drukčiji doživljaj.

Tog prvog jutra 

razgledala sam kroz sunčani zrak 

svoj novi boudoir,

u kojem ću se 

baš svako iduće jutro,

bez obzira na vremenske prilike,

na sat,

na snove,

buditi ispunjena srećom,

na koju sam se, sama sa sobom i utiho - snebivala,

a nakon tri tjedna je konačno i rastumačila sebi.

Objašnjenje je bilo jednostavno:

pronašla sam komadić neba 

ispod kojeg sam se 

ja 

osjećala 

u potpunosti 

ja!

Prvi puta u životu.

Nenadmašna spoznaja 

koja me obuhvatila,

bolje reći zgrabila neočekivano

i nije me više pustila.

Ni sada kada više nisam tamo.

Tako od prvog udaha

tog mog novog rođenja, što li je već,

svakim satom i danom

bilo je jasno da pojam 

umor ili mučni jet lag,

odlaze u ropotarnicu.

Otprilike se, na novom kontinentu, 

desilo čudo,

kao da mi je vrstan umjetnik

dlijetom otukao oklop koji me bio okovao,

vrlo vjerojatno još od malih nogu,

a koji se učvršćivao i zadebljavao desetljećima,

potpomognut onim manje dragim otegotnim okolnostima,

nesigurnostima,

legendarnim traumama iz djetinjstva,

te je taj isti stručnjak 

svjetski oslobodio

 konačno 

pravu mene.

Najprije sam se u sebi

 ushićeno čudila,

ali onda sam potvrdu 

jasno čula iz drugih usta,

bez da sam išta pitala.

Nakon vrlo malo vremena,

opušteno sam prestala 

s tim iščuđavanjem,

jer mi se sviđao 

svaki novi detalj mene.

Osim svih bezveznih stvari koje su me opterećivale 

bez da sam ih svih bila svjesna,

odbacila sam i svojih dvadesetak godina viška,

koje ionako niti ne odgovaraju mojoj prirodi,

niti mojoj zavidnoj energiji.

Kako sam ih zbacila,

nisam ih više ni vratila.

Ni po povratku u moju zemlju,

koja se iz daljine okarakterizirala

nešto kao 'gerijatrijska'

bez obzira na životnu dob!

Netom nakon buđenja,

iskočila sam iz velikog kreveta,

jutros bez životinja u kadi,

 prepuna energije, volje, želje, snage i radosti,

kao da sam se samo teleportirala tamo

i za tili čas istuširana bila spremna 

za brižno njegovanu tradiciju:

australsku 'brekkie' kulturu!

Naravno da sam imala 

i poseban privatni užitak,

vezan za gomilu malih i velikih razgovora,

smijeha i zadovoljstva 

jer sam bila sa Sinom,

prvi puta samo nas dvoje,

bez obitelji,

ovog puta oboje - odrasle osobe.

Osim privatnog,

generalno sam uživala u jutarnjoj vožnji,

ne znajući da li me ljepota spopada kroz prednje staklo

ili otvoreni krov automobila,

dok smo klizili prizorima,

sve jednim ljepšim od drugoga.

Kako ću ovdje 

samo ukratko reći moj utisak,

za koji su me uvijek svi priupitali tamo

kao prvo pitanje,

najjednostavnije je kazati 

kako je Sydney kompilacija svega najboljeg 

što sam vidjela po svijetu!

Stojim svjesna, prisebna i ozbiljna uz ovu izjavu.

Tu spadaju raznorazne stvari,

neke od njih bi bila prepoznavanja

šarma Južne Amerike, 

pariških mansardi, 

predivnog Vancouvera, 

londonskih scena, 

balkona New Orleansa, 

poslovnih zgrada New Yorka, 

privlačnosti centra Tokya, 

ljepota pitoreskne južne Francuske, 

raslinja iz vrhunskih filmova, 

kalifornijskih plaža, 

irskih litica,

tipičnih kuća San Francisca, 

engleskih parkova, 

impozantnih zgrada velikih europskih prijestolnica............ 

sve uz opipljivu opuštenost življenja koja me bacala u trans, 

ali uz dodatak europske elegancije,

uz prepuno stila u svim oblicima, 

na ljudima, zgradama, jelima, vrtovima, automobilima, vrsti življenja,

stil koji me očarao 

i neosnovane predrasude 

očito nedovoljno obaviještene mene

 rasule su se baš iznad prve šahte na ulici 

gdje su nepovratno kanalima otišle 

negdje prema oceanskim dubinama... 

da, srela sam i Portugal, srela sam svašta tamo, srela sam veliki dio svijeta, 

no ne na lasvegaški način imitiranja, ovo je sve bilo - zapravo.

Usmeno pričam (po kućama) opširnije i decidiranije,

a ovdje sam upravo završila s nabacivanjem natuknica.

'Brekkie' je genijalna stvar.

Drugačiji i gospodskije oblikovan od 'bruncha'.

I kava....ah, kava.....sve vrste kave..... ooooh, kavaaaa.

Definitino jedan od detalja koje Sydney čine 

jednim od najboljih,

za me najboljim,

gradom na svijetu!

(Po povratku sam vidjela slučajno ovo: KLIK !)

I tako sam ja lijepo,

 iz aviona na jarko sunce,

slasno nahranjena i kofeinski osnažena,

dospjela do - plaže, 

odnosno - plaža.

Smilovao se Sin na uprto sunce u moju kosu,

pa sam dobila slamnati šešir

s većim obodom

i krenula u šetnju neznamkolikodugu,

šetnicom iznad plaža,

s jedne na drugu,

iz divote u divotu,

iz slike u sliku,

obavijena intenzivnim mirisima mora,

rascvjetalih grmova i stabala,

toplog finog i čistog pijeska

koji nije ni bijele, ni sive, ni crne boje,

nego zlatne boje prepečenca 

koja se savršeno slaže s bojom jako plavog neba,

jako plavog oceana,

jako bijele pjene valova,

jako lijepo isklesanih tijela

čije tkivo nije niti kao u Kaliforniji,

a odgovor je - zdrava prehrana!

O hrani drugom prigodom,

hrani koja me vratila u djetinjstvo,

u zaboravljene okuse...

No, pijesak nevjerojatne boje 'beškota'

ide sasvim dobro i uz predivne kuće

s prostranim trijemima i terasama s prozirnim ogradama

kako bi stanovnici imali nesmetan pogled na modri horizont

iz svojih ležaljki, sjedaljki, fotelja,

kuća čija se vrijednost računa puno jednostavnijim ciframa,

fino u milijunima,

milijun, dva, tri, četiri, pet, 

 do koliko god želiš, hoćeš, možeš.

Mogućnost šetnji je beskonačna,

svaka lijepa,

svaka maksimalno korištena, 

jer živi se vani,

upija se svježi zrak

kad god je to moguće i nemoguće.

Pa, tako promiču raznorazne fizionomije,

jednako ležerne kao i život tamo,

svaka ljubazna, susretljiva, srdačna i nekako, normalno pristupačna.

Život na zraku, mirisnom zraku.

Miris koji nisam mogla objasniti decidirano,

ali prisutan u svakom mom udahu 

na prekrasnom 'kraju svijeta'.

Uključite muzičku pozadinu i prošetajte sa mnom:

KLIK !

KLIK - walk videos !

(zanimljivo mjesto za groblje)

(ako bosonog iskoračiš iz automobila i odeš jesti Thai s guštom - dobro je)

(trgovina muških cipela s unutrašnjom i nevidljivom potpeticom,

kako bi i oni nižim rastom, a koji osjećaju to kao manu,

na poslu imali... veće samopouzdanje)

via HERE

via HERE