Ovo nije post o Goranu, ovo je priča o PREDIVNOJ djeci iz Bronxa!

Ima jedna škola u Bronxu - 'Ethical Culture Fieldston School'.

Prošle godine tražili su osobu 

koja će u njihovu školu 'uvesti' vaterpolo,

kao novi sport,

kojim su željeli motivirati djecu.

Goran je tada živio u NYC, u Harlemu 

i javio se na natječaj.

Tako je postao - 'Coach G'!

Dobio je skupinu djece, oba spola, 

koja su jedva znali plivati, 

a nikako uhvatiti loptu,

o vatrpolu nisu znali baš ništa.

Zavolio je tu dječicu, 

koja su pokazala iznimnu volju 

da nauče igrati vaterpolo.

Većina je bila fascinirana njegovim iskustvom 

i onim što su čuli o njemu kao vrsnom igraču,

a on, koji iznimno voli djecu, 

imao je sposobnost da ih zainteresira

na način, koji svojom toplinom i pristupom 

vuče porijeklo balkanski kodiranog čovjeka.

Bilo je i smiješnih i simpatičnih situacija...

netko bi crknuo i izašao s pola treninga 'jer ne može disati više',

netko je 'afanavao' koliko je teško i mislio odustati,

netko se ljutio na pravila koja još nije usvojio,

netko bi pravilo igre samostalno preinačio u bazenu,

nitko nije znao NITI jedno pravilo, kamoli vještinu.

Radio je s njima zdušno,

sprijateljio se,

učio ih i međuljudskim odnosima,

koji se ne tiču samo igre.

Nakon SAMO četiri tjedna (!) igrali su prvu utakmicu,

na kojoj su se skoro svi utopili.

Ipak, Coach G je postao njihov uzor 

i motivirao ih je na pravi način,

pa je u malo vremena kod njih razvio 

osjećaj pripadanja ekipi, 

grupni način razmišljanja,

 međusobnog podržavanja i solidarnosti, 

borbenosti i ambicioznosti 

kojom mogu sport 

pretočiti u način života 

koji će im pomoći u obrazovanju,

ali i u stasavanje u zdrave osobe.

Prije te prve utkamice, 

kojom su svi bili fascinirani, 

ali i jako preplašeni.

 jedan od 'domaćih zadataka' bio je 

da se svi MORAJU naći u gradu 

i 'odraditi' grupni odlazak u kino,

kao društvo,

bez trenera.

Povezivali su se međusobno

 onako kako nije uvriježeno do tada bilo

i shvatili su bit 'društva', zafrkancije, 

ali i oziljnog rada,

te lojalnosti ekipi.

Coach G je imao ograničeno vrijeme 

da u školi 'razvije i uvede' nepoznati sport,

zadržao se na tom poslu (jednom od dva koje je radio),

samo nekih šest mjeseci.

Djeca su razvila vrlo bliski odnos s njim.

Kad su saznali da mu predstoje intervjui i testovi za posao,

koji mu je od iznimne važnosti 

za budućnost na trećem kontinentu,

pokazali su najtopliju moguću podršku,

pa su mu na taj dan poslali skupnu fotografiju,

kao svesrdnu podršku,

podršku koja ga je dirnula,

jer je znao da je napravio 

pravi 'posao' s djecom.

A, onda su mu i poklonili trenirku,

na kojoj je izvezeno 'Coach G',

kao dar voljenom treneru da ga prati sreća!

Njihov Coach G već godinu dana nije s njima,

čak živi na sasvim drugom kraju svijeta,

ali u kontaktu su preko Facebooka.

Čestitaju mu uvijek na njegovim uspjesima,

kao i on njima, podržavajući ih.

Ostali su, unatoč daljini i proteku vremena uvijek u vezi!

Rano jutros sam čula maksimalnu sreću i veliki ponos

u glasu Coach G-a:

 'njegova' djeca iz Bronxa 

ne samo da su se nastavila baviti vaterpolom,

nego su pokazali da su ga istinski zavoljeli,

ustrajno su nastavili raditi

i poslali slike 

kada su pobijedili - glavnog rivala!!!!!!

Ganutljivo i predivno...

Svaka čast toj djeci!

Nadam se da su svi iz ekipe

 u ovom trenutku,

dok pišem,

 u pripremama za 

Thanksgiving dinner

u okrilju svojih obitelji

i da su svi odreda sretni!

Dijelim s djecom iz Bronxa

 pjesmu njihovog Coacha G,  

s kojom sam njega ispratila 

ali i podržavala njegovu borbu, uspone i padove 

u petogodišnjem životu u Americi,

nadajući se da će im svima na 

neki čudni virtualni način 

pomoći  u životu 

da odrastu u prave ljude:

Nove slike vaterpolista iz Bronxa:

Volim jednog čovjeka.

Dobro, idemo dalje.

Gooodinama je ovo moj najdraži album 

za sadašnje doba godine,

ali i kad me 'nešto spopadne' 

u drugim sezonama,

 preslušavam ga i preslušavam ga,

bilo koncentrirano,

bilo kao dodatak ambijentu,

ali uvijek s jednakim užitkom:

Ponedjeljak je i miriše zima,

ono uzbuđujuće.

Grije se, konačno, kuća.

Topla juha je danas bakinog ukusa,

na nju svih 'dobijem',

bilo 50 ljudi u tada popularnom restoranu u metropoli,

u kojemu sam, samo štosa radi, kuhala za pedeset ljudi,

bilo kada želim nekoga naročito zagrliti u svom domu,

ili možda privoljeti ga da ostane i nikad više ne ode.

Mala šala, haha, ali tako nekako zna biti.

Nekome se ni ne usudim skuhati čuveni 'bob i manistru'...

Već od samog privlačnog mirisa,

koji u sebi sadržava

 djetinjstvo, sadašnjost i budućnost,

sve je riješeno,

kamoli kada se okusi.

Imam i musaku od balancana.

Laganu kao kakav souffle,

ukusnu, s dovoljno Italije u njoj,

tek mali komadić imam na raspolaganju,

reći ću poslije zašto.

Ali, imam i komadić zavidne čokoladne torte,

kakvu rijetko jedem naokolo.

I tog čokoladnog gušta imam tek malko.

Toliko da uzdišem pomalo ljuto jer bih ja još!!!

Ali, neeema.

Reći ću poslije zašto.

Prije nego počne popodne

i ja izađem na hladnoću,

čeznutljivo mislim na popodneva

na balkonu kina "Balkan",

koji se bio preimenovao u "Karaman".

Zatvaraju se pomalo prava ili samostojeća kina u mom gradu.

Ne želim iskazati sada svoje mišljenje o tome,

niti kritizirati, žaliti, uspoređivati... 

ništa od toga.

Samo žalim što neću moći više imati 

popodnevne projekcije 

na tom balkonu,

gdje su koraci prigušeni

i pretoplo je, 

ali kad utoneš u najmračniji mrak,

istinski se nađeš u 

čaroliji,

zbog dječjeg radovanja filmu,

onog koje je trebalo stati 

u doba odlazaka s vrtićem 

u kazalište lutaka.

Jednom sam bila jedina u kinu,

u ovom zadnjem desetljeću,

kad su svi odustali od velikog platna... 

kod nas.

I zašto imam samo malo savrrrršenog ručka danas!?!

Zato jer su mi sinoćnji predivni gosti pojeli gotovo sve.

Prvi put se dogodilo da je skoro sve nestalo.

Oduševljena sam time!

A, koji je to čovjek kojeg ja volim!?!

Reći ću poslije.

Dobroćudna sam i ne igram se s ljudima.

Ni s vama.

Da, postoji čovjek kojega odavno volim,

ali neću reći njegovo ime.

Bilo bi i meni drago da mogu 

to ime i prezime 

koristiti u objavi o svom novom životu, recimo,

ali se to nikada dogoditi neće.

Ljudi me otvoreno,

na moje zaprepaštenje,

uvijek pitaju o mom 'statusu'.

Razumijem... to valjda 'očekuju' uz moju biografiju,

ali povelik dio mene i mog života,

ne samo ovog segmenta,

javnost ne zna.

Doista ne zna

i to niti približno.

Nekada me to znalo oneraspoložiti,

a onda sam dorasla...

I zato, ponekad čujem neko drukčije poimanje mene.

A, istina je slijedeća:

ja sam vrlo jednostavna, obična, normalna žena.

I tu je dobro staviti točku.

(Znam tko će se sve na ovo nasmijati s dragošću.)

A, naslov posta je bio ovakav,

samo zato što je bedasto napisati 

čak i post na blogu 

koji se ne komentira,

premda se puno čita,

a da naslov nije bombastičan!

Ali, ne da bi se igrala s vama...

jer ja se nikada ne igram s ljudima.

Ljude volim cijelim srcem svojim.

ABO spaja ljude?

Izađem iz trgovine 

i ugledam svoju prijateljjicu Ivu 

kako priča s plavokosom ženskom osobom.

Promislim kako je srela 'nekog svoga',

jer inače živi u drugom gradu,

došla je prije nekoliko dana,

pa sada oduševljeno gestikulira.

Priđem im i upoznam se s Anjom.

Tek nakon nekoliko izmijenjenih rečenica,

shvatim da se Iva i Anja - NE poznaju !?!

One mi nasmijane pojasne - dogodilo im se prepoznavanje na ulici!

Anja je prolazila tuda i ugledala Ivine cipele,

ekscentrične i predivne oksfordice,

koje su samo u Beogradu mogle biti kupljene.

Tako su se upadne cipele 

prepoznale na 

splitskoj ulici...

(Prije nekog vremena reklamirala sam ih na blogu.

I od tada više puta odgovarala na pitanja 

o tome kako se domoći istih.)

Danas smo, eto, nas tri 

imale zanimljivo upoznavanje,

puno smijeha i simpatija,

zahvaljujući ABO cipelama.

Neobično, dražesno i zabavno!

Iva & Anja

Nekako nije odavno...

Sacha Van Dorssen - 1981 via HERE 

... puhao južni vjetar 

koji nas,

ljude s juga,

baci u poseban, opasan trans.

U tom stanju emocije se intenziviraju,

u skladu s karakterom

i trenutnim dogadjanjima,

dakle, reakcije su vrlo subjektivne.

Idealno vrijeme da upoznate 

do dna 

svakoga.

I pravo vrijeme da se sami spoznate 

u otežanim uvjetima.

Ako ste u dobrom stanju

i s nerazdrmanim temeljima,

odnosno ako su vam 

vlastite blokete 

poslagane čvršće 

od oku lijepog suhozida,

dobro se suspregnuti 

od jeftinih impulzivinih reakcija.

Takvo treniranje pada u vodu, 

ako je rustični suhozid u pitanju.

U tom slučaju,

prepustite se bez namjere da preslagujete išta.

Betonski nek' se ne zamaraju,

no, oni to i ne pokušavaju.

Sretan petak! - rekli bi u Americi.

Na ovaj dan prošle godine...

... ponijela sam lentu.

Što je bilo ispisano na njoj, moja je tajna.

Važno je da blistam i danas zbog toga, prepunog srca ljubavi.

Provodim popodne doma,

jedući damske slatkiše,

pijuckajući cappuccino, 

slušajući muziku,

promatrajući treperenje svijeća

i rascvjetali zumbul,

iznad zlatnog jastuka koji grlim...

Ponovno mijenjam život

Mjesec dana prije Božića,

život u Splitu krajnje je ljetni.

Nema snijega, nema cipela, nema džempera, nema magle, ni mirisa dima u zraku.

Palme blistaju, 

ljetne temeperature traže japanke i kratke rukave, 

naočale za sunce se ne skidaju (ionako), 

poneki se kupaju, čak i moja tetka od 68 godina.

Mislim, meni je to normalno 

jer ja ionako paralelno živim 

na koordinatama 

gdje je sada ljeto u stizanju.

I drugo dijete uskoro seli iz kuće (!),

pa je sad navala da uzmem psa,

kao, da ne budem sama (blagi osmijeh).

Nisam još razmislila do kraja o toj ideji.

Niti o tome mijenjam li adresu 

ove prekrasne rezidencije

za neku drugu.

Ni novi auto mi nitko nije pomogao kupiti,

a sama to doista ne znam.

Puno posla imam.

Vječno.

I pozvana sam 

poslije sunčanog Božića 

na onu stranu svijeta.

Svašta ta moja preeedivna djeca planiraju meni...,

baš su ono

dragi do besvijesti!

Rastapam se na ta dva genijalna lika.

Pretpostavljam baš zbog toga što im je jasno 

kakva sam šoferčina bila ovih pola stoljeća 

kroz najnevjerojatnije bravure 

i s njima malima u bisagama,

priznajem da su - umjereni 

 u predlaganju planova.

Konačno, okretanje stranica 

i mijenjanje kulisa

moj je fah,

a hrabrost i umijeće 

ionako il' imaš, 

il' brate - nemaš.

Akrobatika mi je dodatni talent.

I to je to.

Najbitnije je da sam od ono dvoje 

koje sam teglila u bisagama,

napravila dobre ljude.

Sad sam primijetila da postoji još jedna osoba - ja.

Hahaha!

Idemo, Rea!

Nije to uopće lako, ako vam djelujem nonšalantno.

Ipak, uzbuđena sam 

što dolazi 

novo poglavlje.

Moje.

Nego, da se vratim na 'pasa'...

Danas sam jednog spasila od sigurne smrti.

Ovo je drugi put da spašavam psa.

Prvi put sam spasila našeg

kad ga je zmija ugrizla,

a još sam ga se i sama tada malo plašila.

Uzela sam dlakavu gromadu u ruke,

sitnu djecu stavila u auto

i odjurila spasiti 'beštiju'.

Ne znam je li mi današnje spašavanje 

psa na ulici 

bio neki znak,

ali ne želim se time zamarati večeras.

Iako štujem znakove.

Tako čekam i da možda ugledam 

neki životni putokaz

koji će mi sići s neba,

'drito' pred facu...

Daklem, ljeto je u studenom mjesecu.

Htjela sam od posve običnog (soup & salad) ručka sred tjedna,

napraviti ljepši događaj,

pa sam nam priredila objedovanje na terasi,

uz pomno odabranu muziku,

koja nas je teleportirala u sasvim drugo okruženje,

najvjerojatnije na jug Francuske.

Mislim o tome kako je kći na odlasku,

pa je nekako svečano doživljavam ovih dana.

Ručak u šeširima

i s tamnim naočalama,

bio je nevjerojatan.

S minimalno truda moguće je napraviti raj od života!

I njih' dvoje iz bisaga' imaju taj talent... jupi!!!

(nije nam za objedom svirao Bee Gees 

i nije ovo normalan post,

više sam porazgovarala malo s vama)

Nu Couché

via HERE

Prekrasna slika, obožavanog mi slikara, prodana bivšem kineskom taksistu 170,4 milijuna dolara.

KLIKNI - o v d j e 

+

KLIKNI - o v d j e 

Mala izložba s predumišljajem: André Kertész

Riječi sam odložila na policu.

Misli sam samo zadržala.

S njima odlazim na čitanje u topli krevet.

I s bolnim ramenom.

I sa skraćenom kosom.

I s punim srcem blagosti.

I sa starinskom smirenošću.

Vama ostavljam večerašnju izložbu,

da smiri uznemirene,

da sabere dnevne dojmove u jasni zaključak,

da odagna slutnje koje vas smetaju,

da vas opusti,

kako biste prepoznali entuzijazam koji svakako postoji,

samo je ustuknuo pred važnim stvarima

s kojima se hrvate,

na ovaj ili onaj način...

Laku noć, salonski gosti, lijepo sanjajte.

via HERE

via HERE

via HERE

 

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

Klikni - OVDJE

Bez riječi

... kad se naslonim tu... dobro sam.