U mojoj glavi

Tošo Dabac

Popodneva su u mojoj glavi uvijek specifična.

Dobra, senzibilna, dokona, osobna, genijalna.

Vani mlati neki vjetar, 

možda već i na izdisaju,

čini mi se kao maeštralun (NW),

ali nemam volje pridizati sebe 

i polizanim ispruženim prstom 

dijagnosticirati jesam li pogodila što puše,

ostaje taj zvuk na mahove,

koji nije neugodan

i nije nezdrav,

Kroz 'škure u libret' (simultani prijevod: pritvorene grilje)

 meksički jako sunce samo odsjajem dopire

u sjenovitu udobnu sobu.

Nisam zatvorila rebrasta klizna vrata garderobe,

pa se preko golih nogu,

u daljini ogledavam u zrcalu,

dovoljno udaljenom

da sebi izgledam prekrasna

u visokoj punđi i s mačkastim naočalama na nosu,

kao jedinim chic dijelovima mene,

nepropisno odjevene trenutno.

Najzanimljiviji je ipak sadržaj mojih misli,

koji me ozario prije nekoliko minuta,

kad sam postala svjesna

da sam vladarica 

 bitnih, 

iskrenih,

 sigurnih

i vrlo preciznih 

odgovora

na 

sva

 važna 

pitanja 

osobne 

prirode.

Nije li to divno!?!

Prije nego odem sebi ugoditi kofeinskim užitkom,

zamislit ću da bacam tijelo u more,

što bi mi sad iznimno godilo...

Mali poklon za popodnevnu siestu: photo gallery