Vježbam li ga vježbam svoju novu ulogu, ali...nekako...

razglednica iz 1920. godine

I tako se ja silno trudim i navikavam se na nov način života,

a možda zaista nisam stvorena za tu snažnu, emancipiranu, modernu ulogu!?!

A, trudim se.

Već pristojno vrijeme.

Ono iz petnih žila.

I dajem sve od sebe.

Nisam odustala. Ne!

Samo mi se ponekad pričini

 kao da nikada neću 

na zelenu granu...

možda jednostavno nisam taj tip!?!

Dooobro, okrenula sam se k sebi.

Svjesna da sam prvi puta otkako dišem - sama,

mislim bez oca, nekog muža, viteza, heroja, zaštitnika, pratitelja.

Osvijestila sam sve svoje kvalitete,

dokazanu hrabrost,

vježbam samodostatnost,

odlučno zatvaram oči i nevidljivo odmahujem glavom 

pri nehotičnoj pomisli na moguću fatalnu ljubav, 

na mogućeg četvrtog muža, 

na....

Uživam što sam 'objavila knjigu, rodila sina, posadila stablo',

što sam se visoko obrazovala znajući da nikada neću raditi,

što su djeca već pronašla svoj put, a ja tako mlada,

što znam svih dvadeset i četiri sata što ću sa sobom,

što sam baš, eto... odlična.

Sve je to OK,

ali, stvarno, što ako nisam taj tip žene novog doba..?

Ovo sam se zadnji put javno priupitala.

Slabost i omaglice ću ostaviti za svoj boudoir

i dalje pokušavajući raznoraznim novim idejama, 

koje primjenjujem na vlastiti život,

izbiti sebi romantiku iz glave.

... barem ulažem trud.

I to je nešto.