2.11.

rođen je moj tata.
I točno mjesec dana otkako je... otišao.
Velika obitelj  
dvojila je oko tog dana,
odnosno, znalo se, posjet groblju  i to... 
Još smo uvijek zbunjeni nekako.

(Sin se oprašta s didom prije svog povratka u Ameriku - 08/2012)

Osjetila sam potrebu 
da se svi okupimo 
na slasnom ručku,
da obilježimo rođendan, 
dobro raspoloženi
kao da je i on na čelu stola,
uz delicije koje je volio.

(tata, mama, Kći  - 04/2012)

Kad sam saopćila svoju ideju Kćeri,
ona je pljesnula od oduševljenja rukama:

"Sretna sam da smo prihvatili meksičke običaje!!!"
Upitno sam je pogledala..?
"Oni ti veselo slave Dan mrtvih, kuhaju, prave kolače, iskazuju tako zahvalnost za sve one koji su im pružili radost u životu, a otišli su... Od lani sam već prihvatila meksički način, (nisam ti to bila rekla!?!) lakše mi je tako, sto puta. Ja ću napraviti 'pan de los muertos'!"

Ostala sam paf od oduševljenja.

Dodala je u svom stilu:

"Naravno, bolje ovako, nego da odem na grob napraviti piknik...ono doslovce kao Meksikanka..."

Smijala sam se do kraja ručka 

na zamišljene reakcije splićana 

koje bi izazvao 

taj prizor piknika:)

(jedan od obiteljskih stolova)

NAPOMENA: nisam imala dozvolu da objavim 

ostale članove velike obitelji,

 inače bi svi bili u ovom postu:)