(Lea)
Usred vrlo iscrpljujućeg perioda,
živjela sam dan u kojemu je najvažnije bilo
održavanje glave nad vodom.
Osjećala sam da mi ne pomažu ni prokušani trikovi skretanja misli,
terapija muzikom,
evociranje veselih uspomena.
Iznenadilo me kucanje na vratima
u ranim poslijepodnevnim satima.
Nitko mi nepozvan ne kuca.
Nitko nije niti pozvan da mi kuca u zadnje vrijeme,
jer sam se isključila iz javnog života,
dok se svi ne naviknu na novosti iz mog života
i dok zamre i posljednje pitanje.
Prvorođena mi je bila društvo na ručku.
Sa zalogajem štrudle od jabuka u ustima,
ustala je od stola prva,
"ja ću, majko..."
Bio je to susjed,
nepoznati čovjek u godinama,
koji se doselio u ogroman stan preko puta moga,
nakon smrti prastarih vlasnika.
Prvorođena se vratila za stol,
pružajući mi paket,
"za tebe je..."
Nemalo sam se iznenadila
i ozarila istog trena,
pročitala sam tvoje ime.
Nevjerojatna je moć poklona,
uvjetni refleks instantne sreće,
zapisan u ranom djetinjstvu.
Osjećaj koji je potpuno definiran,
baš uvijek radostan,
bez pitanja suvišnih.
Počela sam čitati pismo i na dio o putovanju u Jeruzalem,
otvorila prvi dio poklona...
od ushita sam poljubila menoru koja se ukazala,
oduvijek sam je htjela imati.
Hvala što si me se sjetila,
hvala što si mi je donijela,
hvala što si pogodila najpraviji trenutak,
hvala što si joj dodala blagoslov.
Čekala sam da ostanem sama,
pa da izlijem suze koje su me tištale tjednima,
možda si me baš ti svojim zagrljajem i osmijehom izliječila.
Znaš... kao nekakav znak mi je došao ovaj dar,
znak da nisam sama,
da se trgnem,
da se sjetim zagubljene vlastite čvrstine
koja te podsjeća na baku,
da i ja proglasim kraj negativnog perioda,
anđeoska kartica Zahvalnosti je izvučena.
Nekoliko dana traje neka vrsta telepatije, sada to znam...
buđenje u Stockholmu, čitanje vlastite neobjavljene knjige o nevjerojatnoj ljubavi koju je prekinuo II svjetski rat, dočekana premijera filma "Lea i Darija"...
Hvala ti.
Od srca.
Moga.
"Bilo je vrijeme ručka i vraćala se s kupanja polako hodajući po jarkom suncu, proklinjući sebe što je bosa.
Tabani su joj se žarili, oko sebe je bila omotala pamučni ručnik preko mokrog kupaćeg kostima, a s kose joj je kapalo more, vlažilo joj ramena gdje su se formirale kapljice koji su sporo klizile niz leđa.
Kad je konačno podigla pogled,
žmirkajući kroz jedno oko zbog prejakog sunca,
ugledala je impozantna željezna vrata na vrhu uzbrdice.
Dovukla se do njih i pritiskom nezgrapne kvake, ušla u vrt.
Nigdje nikoga.
Prošla je pokraj dugog kamenog stola koji je bio serviran za veći broj ljudi i tada se sjetila da očekuju goste.
Još i to.
Nije se ni raspitala tko točno danas dolazi, no žarko se nadala da neće morati zabavljati neku vršnjakinju bedastim ženskim razgovorima.
Imala je druge planove.
Prolazeći pored stola, rub stolnjaka nošen vjetrom ovlaš joj dotakne golo bedro i izazove jezu na mokrom dijelu leđa.
Uputi se na kamenu terasu do koje se dolazilo zapadnim stepenicama.
Terasa je bila uzvišena i nalazila se na stražnjem dijelu ljetnikovca, podno zida s kojeg su se ljuljuškali buseni procvjetalih kapara.
Njihova izvidnica.
Odatle su, skupa s ocem, dvogledom svakodnevno pratile brodove koji bi prolazili plavetnim kanalom između kopna i otočića, oni veći plovili su prema gradu koji se bjelasao u daljini.
Uz zid kuće, nalazio se prostor koji je bio ograđen i ispunjen zemljom odakle su rasla tri raskošna oleandra.
Na kamenom bi rubu često sjedila, mjesto stvoreno za sanjarenje.
Odmotala je ručnik i odložila ga na kamenu ogradu.
Uzme veliku kantu poljevaču punu vode koja je stajala na suncu.
Podigne je u vis koliko god je mogla i počne se polijevati, rashlađivati, oslobađati se soli koja joj je zatezala kožu.
Voda se bila ugodno ugrijala.
Čim ponestane vode, otvori škripavu željeznu rešetku bunara, uzme vjedro okačeno pri vrhu i uvježbanom kretnjom naglog trzanja u obje strane, dograbi još.
Odlije procjenjeni višak i izvuče teško vjedro, premećući ruku pred ruku po mokrom konopcu, a onda se opet počne polijevati, ovog puta hladnom kišnicom od koje joj se koža naježuri.
Zatvorenih očiju zadnji mlaz prolije po glavi, uživajući što nikoga nema da joj održi bukvicu o štednji dragocjene tekućine.
Pritisne prstima oči, pa ih otvori, a onda ugleda visokog mladića koji je gleda s vrha stepenica.
Od silnog iznenađenja ne sjeti se niti jedne jedine prikladne riječi, samo hitro posegne za ručnikom i stavi ga pred sebe, kao tipična ženska reakcija u zbunjujućim trenucima.
On prvi progovori zrelim, dubokim glasom:
- Oprostite ako sam vas uplašio, nije bilo namjerno. Nisam znao da nekoga ima iza kuće. - Sad se već popeo na terasu i pružio joj ruku. - Ja sam Leon Kraus.
-Pa, Leone... što radite ovdje? - Snebivala se otkud ovaj čovjek u njihovom vrtu..."
-odlomak iz moje neobjavljene knjige "Ljetnikovac"-
(ljetnikovac)
