U mom Salonu uvijek je sunčano.
I kad nije.
Da ne pridajem sebi nadljudske sposobnosti,
to je samo snalažljivost preživljavanja duše.
I to ne treba shvatiti s nikakvom
skrivenom porukom,
dakle, nisam depresivna osoba,
samo kad me 'stisne srce jako',
izvlačim iz pete,
kroz zahvalnost za život,
onu nepostojeću radost.
Jedino tako možeš sebe pridići
i nastaviti hodati dalje,
u svim uvjetima.
I tako ja gazim svijetom.
Od nejakih tek dvadesetih svojih,
potpuno drukčija,
od tada nemilo hrabra,
jer ne ispuštam iz ruku dvije male ručice,
svaka u po jednu moju,
koje su u međuvremenu
samo vizualno narasle,
jedna na moju veličinu
i jedna dvostruko veća.
No, to je samo na oko tako.
Obje stoje meni unutar šaka,
potpuno, sigurno, pristalo, nježno i čvrsto.
Dok god me ima,
a vrlo vjeorjatno i poslije.
Jer te moje šake pokazale su se kao vrlo jake i moćne.
Iako nisu origigi bile.
Bile su nespretne možda,
nespretne od nesigurnosti ili strahovanja,
prije nego sam obuhvatila ove dvije male.
Tada su se preobrazile,
u ravne rukama zemljoradnika,
onih ozbiljnih
koji od toga žive.
Bitno je znati kada treba skinuti prstenje
i bespoštedno zaorati.
I kada boli.
K vragu i nokti.
I prirodni i akrilni i svi.
Što će ti nokti za izlog,
ako te još i ta trivijalnost omete u rovanju,
ponekad tako prokleto bitnom za život.
Lako je oprati ruke,
nasapunanom četkicom istrljati nokte,
namazati ih kremom
jer onda izgledaju tobože njegovane,
ukrasiti ih prstenjem
i otići na popodnevnu kavu
s prijateljicom iz mladih dana,
s kojom me vežu i uspomene
na naša dva oca,
tada vrlo moćne face našega grada.
Hahaha, prezime je otvaralo vrata
bez da smo to i tražile.
Oba zgodni uglednici,
neprikosnoveni zafrkanti,
i užasno strogi očevi
na čiju se uspomenu i danas
virtualno ustanemo
kad ih se sjetimo.
Ne samo iz poštovanja,
nego i da ne 'stradamo',
jer besposleno dokoličarimo pijuckajući kavu,
što su oni smatrali nedoličnim gubljenjem vremena,
pokušavajući odgojiti
praktične, vrijedne, pristojne, radišne žene.
Koliko su uspjeli,
nas dvije znamo.
I to je dovoljno.
Dok sam čekala kćerku poznatog i moćnog oca,
sjedila sam potpuno sama
u vrtu "Perivoja".
"Ideš popodne u PeriBoj?", pitala me kći negdje oko kuhanja pileće juhice za dušu.
Naravno da u svemu treba prepoznati ljepotu
pa je još i pokušati upiti.
Ponekad kada nismo tog elastičnog dosega,
nasilno treba primijetiti.
Polako nasilno postane primljeno,
a primljeno otopli stvrdnutost oko srca.
Najljubazniji konobar na svijetu,
donio mi je mekanu dekicu boje kakaa,
Nescafe od vanilije
i 'cream crepe cake'.
Slušala sam kako dumaju kapi kiše
na svijetlu tendu nad glavom
lijepog oblika koji podsjeća na kakav glorijet.
Bludjela pogledom po engleskoj tratini,
dosta uspješno održavanoj,
fontanici,
bugenvilu,
palmi,
bršljanu,
složenim stolicama,
jer nitko ne sjedi vani,
osim mene,
a onda nas.
Ta odvažnost nam je ostala od onog strogog odgoja, valjda.
U glavi mi se pojavila ova pjesma
i scena krupnog vinogradara,
koji zaljubi u sebe Meg Ryan.
Promislila sam na njegove ruke
i French kiss.
