Do jučer sam bila beživotna.
U hipu se sve promijenilo.
I nije to moja radost zbog nove tetovaže na tijelu Sina.
Jer, takvo vječno obilježavanje nije moj stil.
Ipak, čak sam ga i razumjela ovog puta.
Iskreno jesam.
Mene je nekoliko
značajnih, lijepih, dražesnih radosti
zasulo nježno s neba.
Kad sam shvatila da mi padaju
iz visokih visina
sretne pahulje,
nisam zakrilila kosu
baršunastom kapuljačom.
Nekako mi je postalo jasno da te kapuljače
ostavljam,
konačno
i isključivo
svojim prijateljicama
Emmi Bovary i Anni Kareninoj.
Odvažno sam zbacila baršunasti ogrtač.
Nisam ga niti teatralno vukla za sobom.
Jednostavno sam ga ostavila na podu.
Nisam se osvrtala.
Negdje u postavi ogrtača
ostala je počivati i eventualna patetika
koja bi me ponekad obuzela
potaknuta mojom bujnom maštom
i hipersenzibilnošću kojom sam obdarena.
Uživala sam u skvašenoj kosi,
pokvarenoj frizuri,
slobodi da budem nesavršena
i svoja
i nasmiješena.
Od danas sam drugačija.
Još malo bolja.
Bitno je napredovati.
I time sebe iznenađivati.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.