Danas sam se izvela na izlet van grada,
gdje sam i provela svoj dan.
Imala sam sunčanu i brzu vožnju
koja mi je taaako trebala,
kojom sam odstupila od svakodnevnice,
spoznala istu bez laganja sebi,
prihvatila svoje osjećaje i misli.
Te misli su privatne.
I osjećaji, također.
No, imam nekoliko javnih riječi.
Vozim se ja tako, vozim i uživam u svojoj sreći...
I sjetim se nedavnog događaja.
Imala sam posjet jednog divnog muškarca.
(Svi koji misle opet privatno me zasuti pitanjima jesam li u vezi, odgovor je - ne!)
Kad je Veličanstveni otišao,
a ja nešto kasnije zatekla
podignutu zahodsku dasku,
mojoj sreći nije bilo kraja! ! !
Naslonila sam se na dovratak,
skoro onemoćala od zadovoljstva.
Gledala sam taj otklopljeni zahod,
polusklopljenim kapcima,
nasmijana od uha do uha
misleći 'Bože, divote'!
I sjetih se tada horde žena koje
otpuhuju, ljute se, lupaju daskom, urlaju,
'alergične' su na sitne 'geste' koje
kao tragove
muškarci ostavljaju za sobom.
Ta ostavljena daska u zraku
najčešći je uzrok
sportskog dnevnog spočitavanja,
često do urlanja,
ovisno o stupnju prešutnog - zapravo, nepodnošenja.
Priznajem da sam i sama imala naljepnice na vodokotliću,
na kojima je bio podsjetnik, ali da se pripazi na- ciljanje!
S obzirom da visokim muškarcima tu malkice popusti preciznost,
no sama otklopljena daska čisti je znak - muškarca u kući!
I što se točno desi ako daska nije poklopljena!?!
Kuća nije uredna???
Ili što li već?
Uopće nije riječ o daski,
riječ je o nepodnošljivosti
koja se neopazice uvukla među dvoje najbliskijih,
bilo na podsvjesnom stupnju
bilo izrazito jasno.
I padne mi na pamet kako je lako lajati na ono što ti je pod nosom,
jer suvereno misliš da će tako biti dovijeka.
Kao žena u tranzicijskom periodu,
dok sam sama,
i čak sam se uspjela sabrati od nelijepih događaja,
polizanih rana, opuštena konačno i nikad više 'svoja' doli u ovom momentu,
govorim svima vama koje dobijate nervni slom na zaboravljenu dasku,
da je to takva bedastoća,
takva jeftina izlika da se poludi na onoga
koji zapravo ide na živce iz nekih sasvim drugih razloga,
da je to toliko nevažno
i da se ništa neće dogoditi,
ako jednostavno svojeručno spustite nesretnu dasku
ako je on već ostavio svoj mali znak da je posjetio prostoriju:)
To je nešto izraženije u Dalmaciji,
gdje 'šesne' žene imaju tip-top kuću,
djecu skockanu i pristojnu,
ručak svaki dan besprijekoran,
muža namirenog,
ormare za izložbu spremne,
one same uređene za primjećivanje,
nasmijane i kad je najteže,
jer... tako su programirane genetski.
Zaključujem da je šarm nespuštene daske neosporno - divan.
A, rezultat NEprigovaranja čaroban.
Probajte.
Eh... ali kao da pričam kako su teške noći
kada dijete skapava od pobješenjele temeprature,
ženi koja ne može imati djecu
i koja bi sve na svijetu dala da bdije nad vlastitom bebom...
Sinoć kad sam se ispružila na krevetu,
zagrlivši jastuk,
čula sam nekog susjeda kako hrče.
Bilo je jaaako kasno i otvoreni širom prozori
i ja sam slušala to hrkanje,
smješeći se u mraku,
jer hrkanje je otprilike isto što i podignuta daska...
zato, probajte makar i s čepićima u uši,
ali ne napuštajte bračnu postelju,
dok ne bude prekasno za povratak.
Uz hrkanje tuđeg muža, koje je dopiralo kroz palme,
ja sam usnula sretno.
Laku noć.
Volim vas.
