(via google pics)
Letila sam i letila.
Dok se nisam umorila.
Danas sam napustila jato gusaka.
Izdvojila sam se, nakon bezglavog letenja u zadanoj formaciji.
Bilo je potrebno ugurati se među utješno lepetanje krila istih,
dok se nisu slegle najsnažnije emocije isprovocirane događajima
koji su snažno obilježili
moju proteklu godinu.
Svi događaji su iz kategorije najstresnijih,
pri vrhu ljestvice.
Mislila sam da neću imati snage u zamasima,
pogotovo što mi je jedno krilo bilo slomljeno, a drugo očerupano...
no, regenerirala su se
i atraktivnim bogenom promijenila sam smjer letenja,
ateriravši ponovno
u udoban Salon.
Moj Salon za durenje.
Jasno, dočekala sam se na noge.
Nije mi stalo do natjecateljskog brojenja pratitelja,
mudrog povezivanja s blogerima,
ni do komentara kakav je post.
Do mene se može doći,
ako je baš hitno!
Ali, pišem za sebe.
Bez komentara publike.
Znam kolika je posjećenost bloga, u krajnjem slučaju,
ako me priguši znatiželja ili čisto mlaodušje,
ono jednom mjesečno, možda.
Prije par dana, provela sam ugodno poslijepodne s prijateljem
kojeg nisam vidjela dvadeset i osam godina.
Nakon dugo vremena, sjedila sam sučelice čovjeku koji je isijavao
toplinu, radost, zadovoljstvo, ležernost, pozitivu,
u tolikoj mjeri da mi se malko vrtilo u glavi,
kao da sam se popela na proplanak više nadmorske visine,
gdje mi je odjednom previše kisika.
Čovjek zadovoljan svojim životom,
koji desetljećima ima daleku inozmenu adresu,
ponukao me da se vratim blogu, koji je i sam rado čitao.
Nagovorio me.
"Hvala, znao si što trebam!"
U mom životu se ama baš sve promijenilo,
statusi, stil, kulise, postava, mogućnosti i nemogućnosti,
raspoloženje, duljina kose, ime i ciljevi.
Jednostavnije rečeno,
osjećam se kao da sam polizala bateriju,
od čega sam se stresla od glave do pete,
ali i isto tako brzo odlučila više nikada to ponoviti.
Neka igranje započne ponovno,
na moju i vašu radost!
(Scala Regia - Vatican, '49)
Dobru nedjelju želim!
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.