Vezane su mi ruke, a 'boston traka' mi je preko usana (ne u svrhu depilacije)

via here 

Došlo je do toga da me prate 
susjedi ukupne rodbine,
poznati i nepoznati, 

međugradska, međudržavna  i međukontinentalna rodbina i prijatelji, 
apsolutno svi bivši,

pa budem prepoznata i priupitana,

ponekad i s ljutitim tonom,

koji se nazre ispod uljudnih riječi.

Ne mogu se igrati i napraviti skandale
kojekakvih razmjera.

Krasno, to znači da mogu samo pisati slatke besmislice,

a biografske elemente i oštro komentiranje, tračeve i slično,

koji su, u stvari, puno zanimljiviji ili pikantni,

zadržati za sebe,

do pseudonimskog pisanja (namig).

 I najrađe bih sada ispričala

 kako su mi noge pokleknule,

našavši se oči u oči 

s jednom osobom 

na vratima poštanskog ureda,

te zašto se to dogodilo,

al', kad ne mogu:)

Ne mogu ni reći zašto sam umorna,

još od prokletog četvrtka,

pasje iscijeđena,

ratoborna,

bijesna,

zabrinuta,

spremna na velike stvari,

u svrhu pravde.

Ne mogu uopće ispričati iskričave novosti

s udaljenog kraja svijeta.

Ne mogu ni ogaditi poznatu osobu,

s kojom sam u dobrom odnosu.

Ne mogu, brate mili, ništa više.

Ostaje mi, uzeti 'bićerin' nečega,

nakon uloge kurira 

u žestokoj muškoj prepiski sada,

i nakon plaćanju računa,

pa otići pod svjetlo mjesečevo 

na moju predivnu terasu,

da šapnem nebesima što bih ja najrađe,

pa se potom ubaciti u prostranu postelju,

u kojoj ima viška prostora,

da se odmorim prije sutrašnjeg izleta van grada,

na koji ću se izvesti,

po zadatku.

Uspavljivat će me ponavljanje dvije pročitane riječi:

"Obožavam te."